B. Drmić: Moje selo Prisoje

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Petak, 25 Veljača 2022 Napisao/la Administrator
Li Prisoje
Prisoje, pogled s Kalvarije (foto: A. Lj.)

"...Općina Prisoje koja plijeni pozornost svojim položajem i prirodnim izgledom, postala je još ljepša. Prisoje je bilo prvo seosko urbano naselje u Livanjskom srezu. Mjesto je bilo dosta živo, zabavno i privlačno. Svi oblici zabavnog, kulturnog i sportskog života bili su zastupljeni. Radilo se, igralo, pjevalo, družilo, veselilo. U mjestu je bilo puno svijeta, u školi puno djece, planina puna blaga, a u polju puno ratara. Svako godišnje doba imalo je svoje draži i ljepotu, čega se rado sjećam..." Vrlo zanimljiv članak publicista Bože Drmića o jednom davno prošlom vremenu kada je malo selo Prisoje na rubu Buškog blata(polja), danas jezera, imalo status općine, koji će sigurno zaintrigirati mnoge Prisojane rasute posvuda diljem svijeta.

Božo Drmić: Prisoje općina (1953. - 1963., po broju stanovnika bilo je veće od Duvna)

Prisoje postaje općina u sklopu Livanjskog sreza koji je imao osam općina. Prvi predsjednik općine Prisoje od 1953-1958 bio je Marijan Ćurić, učitelj rođen u Koritima. Drugi predsjednik bio je Marijan Ivanda, župa Vinica (1958-1963.)

U livanjskom srezu (1955.) je živjelo ukupno 107.233 stanovnika u 243 naselja. Najveće naselje s 3672 stanovnika bilo je Livno, a ostala općinska središta imala su sljedeći broj stanovnika: Bosansko grahovo 476, Čelebić 752, Duvno 1610, Glamoč 986, Kupres 391, Preodac 727 i Prisoje 1804. Prema ovim statističkim podacima od naselja najviše stanovnika ima Livno, zatim Prisoje, što je siptomatično gledajući s ove vremenske distance. Površina općine Prisoje, iznosila je 219 km2, s 10.525 stanovnika. Općina Prisoje bila je od današnjeg Prisoja do Vinice, a činila su je četiri mjesna ureda (odbora) kako su se tada zvali. To se danas podudara s četiri župe ili mjesne zajednice: Prisoje, Grabovica, Rašeljke (Kazaginac) i Vinica.

Buškoblatska kotlina uistinu čini zasebnu cjelinu uključujući i župu Podhum, koja pripada općini Livno. To je jedan od razloga što su Bužani u svojoj prošlosti znali isticati svoju regionalnu osobnost odnosno pripadnost.

Zlatno doba Općine Prisoje

Bužani su u tom vremenu trajanja općine napravili puno. Napravljene su četverorazredne škole u Bukovoj Gori, Liskovači, Mijakovu Polju, Pasiču, Rošnjačama i Vrilu. 1958. napravljena je osmogodišnja škola i društveni dom u Prisoju i društveni dom u Kazagincu. Obnovljene su i pravljene župne crkve, kapelice i mjesna groblja.

Skoro svako selo imalo je prodavaonicu i birtiju, a Prisoje i Kazaginac po dvije. Prisoje je još imalo 20 vodenica, koje su neprekidno radile i uzdržavale 20 obitelji, imalo je dva šumara, dva poljara, seoskog glasnika, dva radnika na održavanju vodotoka koji je pokretao vodenice…

Prisojani su pokazali kako se voli svoje mjesto i općina, pa su neumorno radili i izgradili: školu, narodni dom, kavanu, poštu, vodovod, policijsku postaju, pekaru, ambulantu, veterinarsku stanicu, te stolarsku radionicu. Osnovali su zemljoradničku zadrugu/kolektiv, napravili su tri velike štale za stoku, a uz štale napravljeni su i stanovi za agronoma, veterinara i automehaničara. Prisoje je imalo i tjedni Pazar utorkom, gdje je danas kuća Mile Ljubičića (Milčića), na kojem su se prodavali viškovi proizvoda, a najviše prodavala se stoka i stočni proizvodi.

Prisoje je prvo na području općine, osim grada Duvna, dobilo struju 1963. i iste godine gledalo televiziju u društvenoj kavani kad i Livno i Duvno. Općina Prisoje (od Prisoja do Vinice) imala je preko 300 uposlenih.

Sve je to postignuto zahvaljujući ljudima koji su ravnali općinom, iako im sustav nije bio naklonjen. Očito su znali što im je bilo činiti. Ti ljudi su: Marijan Ćurić, Marijan Ivanda, Ivan Marković, Stipe Kapulica, Bože Šarić, Mirko Ljubičić, Marko Čulo itd. Oni koji su radili u općini Duvno i bili produžna ruka za općinu Prisoje su: Drago Ćurić (Gutić), Mile Krivić, Mile Ljubičić (Marelja) i Jozo Ivančić (Japanov) iz Grabovice.

U stolarskoj radionici sve ukupno je bilo oko 40 ljudi, što majstora, pomoćnika i naučnika. Majstori su bili: Ante Šarić (Antiša), Božo Šarić, Jokica i Stipan Šarić, Vinko Perković, Bože Perković, Ante Ćavarušić, Stipe Marković itd.

Zemljoradnička zadruga (Kolektiv) bila je nositelj gospodarskog razvitka. U zadrugu je ušlo 15-ak seljačkih obitelji sa cjelokupnom svojom imovinom, uz to od općine su dobili desetine hektara oranice i livade u polju tzv. „ispaše“ i krenuli s razvojem poljoprivredne proizvodnje. Od žitarica uzgajali su ječam, zob i kukuruz, podignuti su voćnjaci šljiva i jabuka, plantaže rajčica, kupusa, paprike… Redovno se svake godine ubiralo ljekovito bilje koje bi zadruga otkupljivala. Sve je to rađeno pod vodstvom vrsnog agronoma Ivana Matijevića.

Prisojani su za potrebe zadruge sagradili tri štale. U jednoj štali držali su stoku, u drugoj bila je stolarska radionica-tišljeraj i automehaničarska radnja, a u trećoj štali bila su tri stana. Stanove su dobili: veterinar Ante Grlić, rodom iz Bugojna (otac današnjeg ministra vanjskih poslova RH Gordana Grlić Radman), agronom Ivan Matijević, rođen u srednjoj Bosni i automehaničar Mile Ljubičić (Milčić) iz Prisoja. Agronom Ivan Matijević bio je mozak zemljoradničke zadruge i otac poznatog košarkaškog suca Ilije Matijevića koji je sudio povijesnu utakmicu Šibenka-Bosna (83:82) 1983. Godine, kada je Šibenka postala prvak Jugoslavije, a sudac Ilija Matijević i sedamnaestogodišnji Dražen Petrović postali junaci te utakmice. KK Bosna je morala dobiti utakmicu jer je to bio stav politike i košarkaškog saveza da moraju pobijediti i postati prvak Jugoslavije zbog Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Međutim, dogodilo se čudo, Bosna je izgubila i nastali su veliki problemi za suca Iliju Matijevića. Izbačen je iz sudačke organizacije s doživotnom zabranom suđenja, prijetili su mu smrću, prozvan je ustašom, a KK Bosna odlukom suda postala prvak države.

Dalje, Prisoje i buškoblatski kraj u vrijeme trajanja općine postali su veliko gradilište u Livanjskom srezu, možda i najveće. Gradilo se najviše u Prisoju, kao općinskom centru, što je normalno. Entuzijazam, ponos i zadovoljstvo osjećao se na svakom koraku i zadovoljstvu nije bilo kraja. Za kratko vrijeme izgradilo se mnoštvo objekata koji su služili za potrebe općine. Svi ti objekti zidani su od prirodnog klesanog kamena, zašto je trebalo puno više vremena obzirom na tehniku kojom se radilo. U općini Prisoje se podiglo mlado i staro, kako bi svatko na svoj način dao obol u razvoju svoga mjesta i kako bi bili primjer drugima. U toj organizaciji rada bila je prava podjela poslova i nije bilo zastoja u radu. Prvi su vadili kamen, drugi stavljali u zaprežna kola, treći vozili, četvrti istovarali, zatim bi klesari obrađivali kamen, zidari zidali a najbrojniji su bili oni koji su opsluživali. Radilo se danonoćno kako bi se postigao cilj, i cilj postignut. Prisojani su napravili veliku stvar za povijest svoga mjesta, kraja i više od toga.

Općina Prisoje koja plijeni pozornost svojim položajem i prirodnim izgledom, postala je još ljepša. Prisoje je bilo prvo seosko urbano naselje u Livanjskom srezu. Mjesto je bilo dosta živo, zabavno i privlačno. Svi oblici zabavnog, kulturnog i sportskog života bili su zastupljeni. Radilo se, igralo se, pjevalo se, družilo se, veselilo se. U mjestu je bilo puno svijeta, u školi puno djece, planina puna blaga, a u polju puno ratara. Svako godišnje doba imalo je svoje draži i ljepotu, čega se rado sjećam.

Vrijeme trajanja općine poklapa se s mojom ranom mladošću. Kad je Prisoje postalo općina imao sam 10 godina, a kad je prestalo biti općina imao sam 20 godina. Dakle, kao mlad čovjek i svjedok tog vremena sve mi je to izgledalo sasvim normalno. Međutim, kad danas razmišljam o tom vremenu moram reći da sam na moje Prisojane ponosan, fascinirali su me gledajući s ove vremenske distance. Napravili su toliko toga da je to za novinsku rubriku „vjerovali ili ne“. Danas od toga ništa nema, sve je ukinuto i uništeno, u školi 10 puta manje učenika, u Prisoju 5 puta manje žitelja. Zato koristim ovu prigodu da poručim svim Bužanima, naravno i svima ostalima koji su na bilo koji način sudjelovali u boljitku općine, a posebno onima koji su upravljali općinom, da imaju našu zahvalnost i poštovanje za sve ono što su učinili. Da se nije dogodilo potapanje Buškog polja, samo Bog zna gdje bi nam bio kraj. Međutim, Ustavom BiH 1963. godine ukinute su male općine pa time i općina Prisoje, koja se vratila u krilo općine Duvno. U stvari nije se vratila jer su svi važniji poslovi ostali u ingerenciji Općine Duvno (sud, katastar, grunt, policija školstvo, vojni odjel itd.) Istina, u Prisoju je postojala policija, ali je to bila ispostava policijske postaje Duvno. To odvajanje i pripajanje općina bila je samo forma koju je trebalo zadovoljiti.

Ukidanjem općine Prisoje ništa se dramatično nije dogodilo. Prisojani su nastavili normalno funkcionirati uživajući u plodovima svoga rada za proteklih 10 godina. Na žalost svih Bužana, nakon samo 5 godina (1968.) po dogovoru republika BiH i Hrvatske, HEP je prišla isplati i zatvaranju Buškog polja. Polje je zatvoreno 1974., od kada postoji Buško jezero. Spoznaju o zatavaranju polja narod je teško dočekao. Sve ono što je krasilo Prisojane splasnulo je do te mjere da nisi više mogao vidjeti nasmijano lice. Samo se pričalo što, gdje, kako i kuda krenuti. Tuga i bol u srcu, apatija, rezignacija i beznađe uvuklo se u ovaj narod s razlogom. O tome sam pisao u mojim knjigama, pa koga zanima više neka se obratiti rado ću ga uputiti.

Zaključno, potapanjem Buškog polja izvršen je nezapamćen zločin nad ovim narodom i krajem. Imanja su se isplaćivala za bagatelu, a za potopljene društvene objekte osnovnu školu, mjesni ured, pošta, ambulantu, prostorije MZ-a HEP je napravio nove koji su urađeni tako loše da je to nevjerojatno. Očiti fušeraj! Za par se godina počelo sve urušavati.

Tvrdim da je više vrijedila potopljena osnovna škola u Prisoju nego sve što je HEP napravio za objekte koji su potopljeni. Onaj koji nas je trebao zaštititi (općine Duvno i Livno) NISU!

Buško polje je potopljeno i to se nije moglo spriječiti. Od potapanja polja 1974. godine prošlo je točno 46 godina i ništa se nije napravilo. Odgovornim držim općinsku politiku Duvna i Livna...

Božo Drmić, bivši vijećnik

 

 Buško jez

O Prisoju na nešto drugačiji način:

Dr. Ante Ljhbičić

Hitovi: 311