Za sretnu obitelj

Za sretnu obitelj

Sve ono što određuje naš odnos prema drugima i obilježava nas kao osobe –naši stavovi, držanje, ponašanje, govor, postupci - rezultat su naučenog. Svega onog što smo u životu doživjeli – čuli, vidjeli, pročitali. Najprije od svojih roditelja, potom od svih onih koje sretnemo kroz život od najranijeg djetinjstva do starosti. Pa čak i naše maštarije i misli: i njih možemo, ako hoćemo, kontrolirati, kanalizirati – njegovati, razvijati ili potisnuti. Ono smo što od svega zadržimo i dalje prenosimo. I po tomu smo (ili nismo) pristojni, ljubazni, uglađeni, strpljivi, tolerantni, puni razumijevanja i empatije za sve. Osobito za svoje najbliže – ženu, djecu, roditelje, prijatelje. Oni koji su dobili više moći će i dati više. Mada ni to nije pravilo po čvrstom matematičkom modelu.

Pri svemu tome ono što određuje naše ponašenje, reakcije i postupke su emocije i razum. Dok je s emocijama malo složenije, razum bi nas uvijek mogao usmjeriti na ono što je dobro i ispravno. Samo ga treba upotrijebiti. Tako, npr., ako smo se navikli na psovku (poneki je prihvaćaju kao nešto normalno), razum će nas uputiti da se potrudima i da je izbacimo iz svog rječnika. Ili, ako smo stjecajem okolnosti postali previše sebični, samoljubivi, umišljeni, nestrpljivi, netolerantni, bahati, ravnodušni prema drugima, razum bi nas svakako morao usmjeriti na uklanjanje tih ružnih osobina koje nikako ne vode dobru. 

Što je ljubav? Što je to voljeti? Možda nema boljeg primjera od onoga kako se voli svoje dijete. Nema toga što ne bismo učinili za njega. Život bismo dali za njegovo dobro, njegovu sreću. I sigurnost. I sve to bez ikakva očekivanja zauzvrat. Nema snažnijeg osjećaja od toga niti postojanijeg. On je univerzalan, imanentan svim ljudima, bez obzira na boju, rasu, vjeru, nacionalnost,  kulturu. Izgleda i za sva živa bića. 

Ako je to tako onda je posve razumljivo da bi i svi naši postupci i naš odnos prema svima onima koji su na bilo koji način povezani s tim našim voljenim bićem trebali biti u skladu s time. I obrnuto, sve ono što na bilo kakav način nije u skladu s njegovim interesima, negacija je te ljubavi. Bez obzira na to jesmo li svjesni značenja vlastitih postupaka. U tom smislu zacijelo je u pitanju deficit nečega što se zove emocionalna inteligencija.

Jer, ne može se govoriti o ljubavi prema djetetu ako ne volimo (ne poštujemo, ne cijenimo, ne uvažavamo!) njegova drugog roditelja ili ostale najbliže. Ako namjerno ili nenamjerno podrivamo njegov autoritet u očima drugih, osobito djeteta. Ne može se govoriti o toj ljubavi ako ne činimo sve što je u našoj moći u prilog njegovim interesima (ne možemo se ponašati neodgovorno, izlagati se nepotrebnim rizicima i opasnostima, upuštat se u nesigurne ili nedopuštene poslove i aktivnosti i sl.) Ljubav je i lijepa riječ i poštovanje, i obzir i razumijevanje, i strpljenje; sve to zajedno i još više od svega. I ne samo to nego i djela kojima se stalno potvrđuje i njeguje.

Dr. A.