Virgilije Nevjestić- hommage umjetniku
Indeks Članka
O umjetniku ( http://virgil-nevjestic.com/)
Virgilije Nevjestić rođen je 22. studenog 1935. godine u Kolu, pored Tomislavgrada. Diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1963. godine. Završio je specijalni odjel za grafiku 1966. godine. Od 1968. godine do svoje smrti živio je u Parizu. Godine 1987. osnovao u Parizu L'académie Virgile gdje je predavao specijalni tečaj grafike. Predavao je i na Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela.
U njegovoj grafici prevladava narativna i nadrealna komponenta; umnažanjem figuralnih pojedinosti, u sprezi s poetskom projekcijom djetinjstva i zavičaja, postiže oniričko-fantastičnu i nostalgičnu atmosferu. U lirskoj viziji i životnim sadržajima njegovih grafika javlja se snažna dramatska napetost, poetskom destrukcijom zbilje prosvjeduje protiv otuđenja suvremene civilizacije.
Linija mu je melodiozna i minuciozna, kompozicija najčešće sastavljena od niza odijeljenih prizora, ispovjednog i simboličnog karaktera. U novijim djelima linearni način ustupa mjesto tonskom oblikovanju predmeta, uz bogate svjetlosne i kromatske efekte.
Izdao je mape grafika, te oslikao književna izdanja pjesama A. B. Šimića, D. Tadijanovića, S. Čuića, Mile Pešorde i C. Baudelairea.Samostalno je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Milanu, Parizu, Bostonu, Tokiju, Firenci, Londonu, Rimu, Hagu, Bruxellesu, Vancouveru i New Yorku. Pisao je i pjesme koje je ilustrirao vlastitim crtežima. Pisao je i pjesme koje je ilustrirao vlastitim crtežima. Virgilije Nevjestić umro je 25. kolovoza 2009. godine u Parizu.
Pjesnik u duši
Virgilije je pisao pjesme od rane mladosti te ih je povremeno od 1953. godine objavljivao u "Novinama mladih", "Poletu", "Književnim novinama" , "Forumu", "Odjeku" i "Les letres francaises", a redovito je pisao i svoj dnevnik. Mnoga poznata hrvatska književna djela preveo je na francuski jezik. Jedna zanimljiva činjenica iz Virgilijevog školovanja je da je radije odlazio na "Književnu tribinu petkom" i govorio da je tamo više naučio nego li na predavanju. Pjesnički uzori bili su mu Dante, Villon i La Fonraine, a neki od prijatelja Ezra Pound, Pablo Neruda, Samuel Becket, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Dragutin Tadijanović i mnogi drugi.
"revija I. izbori su srećno prošli, novi ljudi su nam došli; ja sam već posijedio! A Hrvatu siromaku još je veći mrak u mraku. Otkada je pobijedio Matoš!" " internacionalna smeća govore u ime stvaraoca o krizi morala"
Virgilije Nevjestić rođen u Kolu kraj Tomislavgrada 22. studenog a1935., Nevjestić je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1963. godine, a tri godine poslije završio je specijalni odjel za grafiku. Od 1968. živi u Parizu, gdje je izgradio respektabilnu karijeru. Nevjestić je, nažalost, malo izlagao u Hrvatskoj. njegovu posljednju veću izložbu organizirala je 2004. godine Hrvatska matica iseljenika u Muzeju »Mimara« pod naslvom »Hommage a Danielle«. Taj prvak modernog bakropisa i mezzotinte – kako ga je nazvala povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter Plančić – izložio je tom prilikom četrdesetak grafičkih listova koji su ga prikazali u njegovom najboljem izričaju. Izložba je bila posvećena umjetnikovoj preminuloj supruzi Danielle koja se koncem šezdesetih godina, unatoč protivljenju svojih roditelja, imućnih lionskih buržuja, udala za mladog i siromašnog grafičara iz hercegovačkog sela Kolo kraj Tomislavgrada.
Nevjestića je na odlazak u Pariz potakla povjesničarka umjetnosti Mladenka Šolman. U umjetničku metropolu stigao 1967. godine kao tridesettrogodišnjak, s nešto malo pribora i grafičkih radova te vizom za mjesec dana boravka u Francuskoj. »Kao i Kristu bila mi je to užasna godina« – kazao je jednom prilikom Nevjestić sjećajući se pariških početaka. Susret s mladom odgajateljicom Danielle Brikar i zajednički život koji je uslijedio preokrenuo je tu burnu i bremenitu godinu u korist umjetnika.
Nevjestićev uspon na pariškoj umjetničkoj sceni počeo je otkupima njegovih grafika u francuskoj Nacionalnoj biblioteci i osvajanjem srebrne medalje na Bijenalu mladih. Iako je brzo privukao pozornost publike i kritike, taj samotnjak i izraziti individualac nije mijenjao životne navike. »Živim vrlo jednostavno. Volim ispitivati samoću i zato sam često sam. Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore« – kazao je opisujući svoj život.
Francuska država dodijelila mu je atelje na omiljenom mu Montparnasseu 1971. godine, a sam je kupio tiskarsku prešu koja ga je koštala kao »mercedes«; otplaćivao ju je godinama, a koristio praktički do kraja života. Tijekom 40 godina gravirao je više od 11.000 ploča koje je uglavnom otiskivao u vrlo malom broju primjeraka. Najčešća naklada grafika izloženih 2004. u Muzeju »Mimara« bila je pet primjeraka ili samo autorov otisak. Godine njegova najvećeg uspona su sedamdesete kada nastaje njegov jedinstveni grafički mega-projekt pod nazivom »Le Journal du Vagabond«. Koliko godina ima dana toliko je, tijekom 1972. Nevjestić izradio velikih bakrenih ploča i grafika u boji.
Od siječnja do prosinca 1972. bilježio je dojmove, komentirao, slagao metafore, gravirao, otiskivao potaknut ljubavima, lektirom (Eluard, Holderlin, Valeri, Kierkegaard), bilježio je susrete, život u kavanama, na ulicama, putovanjima. »Le Journal du Vagabond« je – prema mišljenju stručnjaka – jedan od najvećih grafičkih pothvata suvremene umjetnosti. Čudesna brojka 365 + 4 (četiri ploče za četiri godišnja doba koja daju okvir ovom dnevniku) s razlogom su odredila nevjerojatan Nevjestićev uzlet – napisala je svojedobno kritičarka Liliana Domić.
Iako je početkom sedamdesetih izlagao u zagrebačkoj galeriji »Forum« te u Francuskom kulturnom institutu, pa 1974. bio nagrađen »Vjesnikovom« nagradom »Josip Račić«, tiskao mapu uz poeziju A. B. Šimića i zapaženu mapu »Vagabund au Paradis« (Skitnica u raju«), pa nakon toga mapu »Au Seuil de l' Oubli« (Na pragu zaborava) – bibliofilsko izdanje koje je 1976. proglašeno najljepšom francuskom knjigom, u domovini . Naime, kako bilježi monografija, sedamdesetih godina, hrvatska likovna kritika, nakon Vjesnikove nagrade i prvih uspjeha, Nevjestića ipak ne propušta u područje izabranih, ali to su godine njegova iznimno brzoga profesionalnoga potvrđivanja u Francuskoj. Zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA). Danas, osim klase u Institutu, vodi i posebnu školu restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempeu.
Nevjestićev je profesionalni put nevjerojatno bogat i, ako tražimo dostojnu usporedbu, mogli bi ga usporediti s Jurjem Klovićem koji je, osim iznimne ostavštine unutar univerzalnoga područja renesanse, pronio slavu hrvatskome imenu. No Virgilije Nevjestić je, uz prenošenje slave, početkom devedesetih nažalost imao prilike svjedočiti istinu o brutalnoj agresiji koju su pretrpjele Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Govorio je istinu u emisijama francuskoga radija, i na stranicama Figaroa a na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu predstavio je četiri mape pod naslovom Praskozorje - U počast hrvatskome narodu. Ta lijepa posveta uz izložena remek-djela učinila je više za promicanje istine o hrvatskome narodu nego bilo kakva bučna ili sofisticirano krojena propaganda.
Rođen kao osmo dijete u hercegovačkoj obitelji, u Zagrebu je završio Likovnu akademiju pa odlazi u Pariz. U Francuskoj su ga smatrali jednim od svojih najvećih grafičara 20. stoljeća, a on je sebe nazivao skitnicom. Osebujan, težak, ponekad i konfliktan, Virgilije Nevjestić (1935. - 2009.), grafičar, slikar i pjesnik, za sobom je ostavio veliki opus...,
https://www.jutarnji.hr/kultura/art
Intervju s umjetnikovim nećakom Ivanom Nevjestićem:
https://www.wish.hr/ivan-nevjestic/