Bleiburg - simbol najveće hrvatske tragedije
Indeks Članka
Bleiburg i križni put -Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića
...Za Vinka Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga... (Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000).
(...) Kolona vojske i civila koja se povlačila bila je duga blizu 60 km. Pavelić se izdvojio u Rogaškoj Slatini da bi krenuo prema Salzburgu, u američkoj zoni, dok je kolona nastavila svoj put prema Dravogradu i Bleiburgu, gdje ju je zaustavila britanska vojska i predala partizanima. Vojska je izvjesila bijele zastave i bacila oružje.
General Ivo Herenčić i Danijel Crljen 15. svibnja u bleiburškom dvorcu (prema zapisima samoga Crljena) pokušavaju uvjeriti britanskog generala Patrika Scotta da britanska vojska prihvati predaju, da se tu ne radi o vojsci nego o narodu koji bježi pred boljševizmom i koji ima pravo na zaštitu kakvu imaju svi politički emigranti koji se ne želi predati onome od koga bježe. Hladni Englez samo je uzvratio da je on vojnik koji izvršava zapovijedi, a ne političar te da se narod nema čega bojati, budući da partizani priznaju i poštuju međunarodne zakone i još da nije imalo smisla propagandom tjerati narod na strahovit put.
O svemu tome Nikolaj Tolstoj, britanski povjesničar, unuk slavnog ruskog pisca istog imena i prezimena, piše: "Zapovjednik Scott je mješavinom obmane i sile spriječio panični bijeg velikog dijela hrvatskog stanovništva u Bleiburgu. Gotovo četvrt milijuna Hrvata vraćeno je preko Drave i prepušteno Titu na milost i nemilost. Komunističke su se trupe i njihovo politička policija pripremile da počine pokolje užasnije od svih grozota što su se zbile za četiri godine rata i okupacije."
U samom Bleiburškom polju, kod Dravograda, Maribora (u proljeće 1999. otkopan je tenkovski rov dug nekoliko kilometara i povađeni natrpani kosturi radi trase nove ceste koja tu prolazi), partizanske su jedinice odmah izvršile masovni pokolj. Preživjeli su upućeni na tzv. križni put prema Jugoslaviji. Iznemogli su ljudi danima pješačili od logora do logora. Iznemogli i oni koji su pokušali pobjeći ubijani su na licu mjesta. Ukupno je, dakle, nakon rata od strane partizana i preobučenih četnika u nekoliko dana mučki pobijeno preko pedeset tisuća Hrvata, većinom nevinih civila. Točan se broj nikada neće saznati, a procjene idu i do dvjesta tisuća.
Bleiburg je jedno malo austrijsko mjesto, početak stradanja, ali je on tijekom vremena postao simbol grobnice za, prema Vinku Nikoliću, dvjesta tisuća Hrvata, "kod Bleiburga je pao cvijet hrvatskog naroda, nikad pobijeđena hrvatska vojska, najljepša hrvatska mladost, najelitnija hrvatska inteligencija". Za Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njeg povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ako me se, poručio je Nikolić, ikada bude itko sjećao, neka me se sjeća kao čovjeka koji je čitav život plakao za izgubljenom domovinom.
No, Vinko Nikolić, pisac iz doba NDH koji se i sam našao u emigraciji poslije rata, provevši u Italiji, Argentini, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj 4 godina života, predano radeći na okupljanju svih političkih, kulturnih i književnih potencijala hrvatskog iseljeništva, te izdajući "Hrvatsku reviju" od 1951., bio je jedan od rijetkih koji je imao tu sreću da se 1991., vrati u domovinu, u novu Hrvatsku i da u njoj nastavi izdavati "Hrvatsku reviju" te da umre kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora. Još je u Barceloni 1985, zapisao: "Narod nastavlja živjeti, narod nastavlja sanjati o svojoj slobodi, što zato što taj divan san ne ćemo i mi dosanjati." On ga je dosanjao, ali nije umro sasvim sretan. No to je priča iz poglavlja o Tuđmanu.
Samo rasulo jedne mlade države, onakva katastrofa hrvatskoga naroda kao i onakvo uništenje i poniženje hrvatske vojske, u ratu nepobijeđene, nešto je što ni najbujnija mašta ne može dočarati. Tko to nije doživio, neće moći ni približno stvoriti viziju o veličini i grozoti tragedije iz svibnja 1945. Tako se Nikolić 1984. prisjeća tragedije o kojoj nikada nije prestao misliti i kojoj je bio izravnim svjedokom. Hrvatskoj tragediji kumovali su HSS-ovci u Londonu, Krnjević i Subašić koji su čitavo vrijeme rata radili na obnovi Jugoslavije i koji u trenutku tragedije nisu uzeli u zaštitu vlastiti narod, hrvatski partizani koji također nisu pokušali zaštititi nedužni narod, Englezi koji su predali goloruke ljude partizanima kao ovce za klanje i koji su moralni sukrivci. Ali iznad svega, zaključuje Nikolić, hrvatsku vojsku porazila je hrvatska vlada na čelu s državnim poglavarom dr. Antom Pavelićem. Nju nisu porazili ni četnici ni partizani, vojska je ostala bez vojničkog i političkog vodstva, a previše naviknuta na stegu uzalud je čekala na zapovijed i nastalo je rasulo. Tijekom četiri se godine junački borila i nije bila potučena, da bi u Bleiburgu doživjela samouništenje.
Ništa nije bilo pripremljeno, ništa predviđeno, ništa organizirano. Tragedija je neodgovorno bila povećana jer je na fatalni bijeg bilo usmjereno veliko mnoštvo civila. "Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast, ono izbezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni plebiscit, a ujedno u mnoštvu se lako izgube krivci. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su i mnogi koji nisu ništa imali sa režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme, jer idu u šumu, odlaze za samo kraće vrijeme. I tako su ih zatekli partizanski krvnici, pa je sama ova uniforma proglašena zločinom, koji se plaćivao smrću, bez ikakva ispitivanja, bez ikakva suđenja." Nacionalna je država živjela četiri godine i dvadeset četiri dana i bez obzira na njezin tragičan završetak živjela je u svijesti mlađih naraštaja, piše Vinko Nikolić, kao volja da se ponovno uspostavi demokratska i nacionalna država Hrvatska, ona je ostala kao veliki moralno-politički kapital, kao baština jedne generacije, za buduće generacije.
Dio ustaške vlade uspio se dočepati Zapada, dio izručen Jugoslaviji (Mandić, Alajbegović, Makanec, Canki, Kuvedžić, Steinfil) kao i bivši ministar Mile Budak, koji je napustio vladu u jesen 1943. kao minista vanjskih poslova zbog neslaganja s Pavelićevom vanjskom politikom. Svi su obješeni. Pogubljen je Slavko Kvaternik, čovjek koji je proglasio NDH. Pavelić se prebacio u Italiju i već 1946. u Rimu osniva Hrvatski državni odbor. Uskoro mu je u Argentini utočište pružio Juan Peron, gdje je među emigrantima razvio intenzivnu političku aktivnost, držeći se i dalje kao neosporni vođa, kao da se ništa nije dogodilo. On nije priznavao svoju ulogu u propasti države, i kako kaže Vinko Nikolić, "čim je osjetio stanovitu sigurnost, ponovno se nametnuo na vodstvo onih nesretnih brodolomaca", iako je 1945. bio politički mrtavi iako mu je Krunoslav Draganović u Napulju u listopadu 1948. savjetovao da se ostavi politike, jer je on zapreka za hrvatsku narodnu borbu, jer je ona nadalje moguća samo uz pomoć zapadnih saveznika, a oni njega neće. Pavelić se s tim čak tada složio ("ja sam svoje završio“), ali samo na riječima i samo privremeno.
(...) Duga ruka jugoslavenske tajne policije stigla je najistaknutije preživjele ličnosti ustaškog pokreta. Ubijeni su u Argentini 1962. Dido Kvaternik, u Španjolskoj 1969. Vjekoslav Maks Luburić, a sam Poglavnik umro je 1959. u Madridu nakon višekratnih atentata i pokušaja ubojstva. Andriju Artukovića je SAD izručio Jugoslaviji tek osamdesetih godina gdje je osuđen na smrt. Ubijeni su, međutim, i mnogi mlađi hrvatski politički emigraanti, ukupno više od šezdeset, koji nisu bili ustaše, često samo zbog svojih političkih ideja, kao Bruno Bušić (...)
Kada je počelo?
...Još 7. svibnja zapovjednikom je ustaške vojske bio general Aleksander Lohr, koji taj dan navečer predaje zapovjedništvo natrag Paveliću, a on pak imenuje generala Vjekoslava Luburića zapovjednikom vojske i povlačenja. To je bila posljednja zapovijed. Zadnja dvadeset četiri sata u Hrvatskoj, u koji nikada više neće nogom stupiti, proveo je u dvorcu bana Jelačića...
Uzroci?
...Pavelić se postupno rješavao svojih najodanijih i najbližih sljedbenika (Mile Budaka, Mladena i Eugena Kvaternika, Mladena Lorkovića, Ante Vokića, potom Jure Francetića i Mije Singera)...Nije podnosio ljude s karakterom, stavom i kritičkim mišljenjem, uglavnom se oslanjao na špijunske tipove, sive eminencije, a po mnogima važnu ulogu u njegovim odlukama imala je i njegova supruga Mara.
Eugen Kvaternik stanje u NDH nakon blistavog uzleta 10. travnja opisuje kao anarhičnu i izdajničku despociju koja se rukovodila načelom „poslije mene potop“. Ljudi koji su deset i više godina tiranije surađivali, kazuje Kvaternik, povlačili se po zatvorima, izgubili mladost i pretrpjeli progone i nasilja, koje je vezalo osobno prijateljstvo očeličeno u zajedničkoj borbi za iste ideale, preko noći su postali osobni neprijatelji, a da sami nisu znali zašto. Pavelić je intrigama i balkanskim podvalama uspio zavaditi ljude pojavljujući se kao politički arebitar. Svojim je ministrima osobno dijelio u omotnicama svaki mjesec tri tisuće franaka, vežući ih tako uzase kao što gospodar veže uzase psa.
Razloge poraza NDH Kvaternik izravno veže uz kršenje osnovnih etičkih zasada, koje je postalo sistemom vladavine i koje je oduzelo narodu moć zdrave prosudbe. U ime hrvatstva, napisat će Kvaternik 1961., odbačene su sve moralne, pravne, političke, kulturne i religijske tradicije. Idolom je postao duševno neuravnoteženi Balkanac koji je borbenu revolucionarnost pretvorio u balkansko divljaštvo, u kaos, anarhiju i katastrofu, koji je u najodlučnijem času najsvetije narodne interese podredio u svoje osobne. Sabotažama, korupcijom, orgijama, divljaštvom, najogavnijim spletkama, borbama za položaje, vlast i bogatstvo, upropaštena je zlatna prilika.
Hrvatska nije propala na srpskom pitanju, već zato što je hrvatski narod tolerirao jedan tipično orijentalni despotski režim koji je počinio sramotnu izdaju. Pavelića osobno s dozom subjektivizma i osobnih frustracija Kvaternik opisuje kao sredovječnog despota nepristupačnog bilo kakvim argumentima i idealističkim porivima, koji je budućnost naroda podredio svojim svakidašnjim sićušnim interesima, kojemu je manjkao svaki dar političke diferencijacije i nijansiranja, koji nije shvatio temeljni aksiom politike da narod i vodstvo vrijede onoliko koliko su jaki, da on vrijedi koliko vrijedi Hrvatska, a ne koliko bude u milosti Mussolinija i Hitlera. Napose su mu, zaključuje Kvaternik, nedostajali moralna odvažnost i rodoljublje da stvori situaciju u kojoj bi netko drugi mogao preuzeti državno vodstvo...
... Dva dana nakon memoranduma (posljednjeg pokušaja da se NDH stavi u savezničko okrilje i prihvati arbitražu Britanije i SAD-a) Pavelić, vlada, ustaške i domobranske jedinice napuštaju Zagreb, povlačeći se prema austrijskoj granici. Vlada je tražila od Pavelića organiziranje otpora, za što su bili raspoloženi vojska i vojni zapovjednici. Poglavnik je to spremno odbio. Čak štoviše, on je povlačenje planirao pola godine ranije, kada je cijelu obitelj sklonio u Austriju, a u vojnom vrhu proveo čistku, smijenivši sve prokušane i sposobne zapovjednike i dovevši sebi odane poslušnike...
Bleiburg i križni put -Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000.
Povezani članci:
Vinko Nikolić: Poslidnja večera
Brojne zločine koje su počinili partizani vjerojatno nikada nećemo doznati točan broj. Gdje god su prošle vojne postrojbe partizana, sijale su smrt među ljudima: civilima, ženama, djecom, starcima, zarobljenicima…malo poznata činjenica ovih pokolja je genocid nad nacionalnim manjinama u Jugoslaviji: kompletno zatiranje njemačke nacionalne manjine, zatiranje talijanske nacionalne manjine i masovna ubojstva mađarske nacionalne manjine s jasnim elemnetima genocida.
Genocid nad Nijemcima – Titovi partizani ubili 6 000 djece mlađe od 14 godina
Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su od njih 500.000 ostali u prijašnjoj Jugoslaviji ostali živjeti, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina.
Kada je riječ o 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera (od 100 000 prijeratnih), koji su ostali u zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni su u ljeto 1945. internirani u logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina.
A prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj, na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca. Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu sa Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje rasistički i ksenofobni karakter jugoslavenske države.
Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.
Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.
Genocid nad Nijemcima proveden je i u drugim komunističkim zemljama, dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve.
U nepunih godinu dana Nijemci su gotovo istrijebljeni: protjerani, ili usmrćeni glađu i mučenjima u brojnim partizanskim koncentracijskim logorima: Valpovo, Osijek, Krndija (kod Đakova), Velika Kikinda, Gakovo, Sremska Mitrovica, Kruševlje, Molin, okolica Karlovca, Maribor, Celje gdje su deportirane i ubijane čitave obitelji.
Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu” koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremist nacionalist dr. Vaso Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpske manjine s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjeraju iz tih krajeva ili pozatvaraju u koncentracione logore, a to se i dogodilo.
Taj isti Vaso Čubrilović, srpski akdemik i jedan od vodećih četničkih ideologa je, gle čuda, ostao živjeti kao slobodan čovjek u Titovoj Jugoslaviji i umro 1990. godine u Beogradu. I ne samo to, 1945. godine postao je ministar poljoprivrede Jugoslavije. Čubrilović, kao poznati četnički ideolog i jedan od intelektualnih vođa četničke ideje u prijeratnoj Jugoslaviji, postao je i dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj” komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve?
Genocid nad Talijanima – bacanje ljudi u fojbe i protjerivanje 200.000 Talijana
U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.
Potrebno je naglasiti da je jedan dio Talijana bio naseljen u Istru dolaskom Mussolinija na vlast, što nikako ne može opravdati jezovit ubilački odnos komunista prema njima. Vladimir Žerjavić piše da je protjerano čak 191.426 Talijana, dok talijanski povjesničari daju i veće brojke.
Sigurno je jedno: radi se o još jednom velikom zločinu Tita i partizana s elemntima genocida. Titovi zločini, što znači i zločini partizana, bili su najmasovnija sustavna ubijanja na našim prostorima. Zbog toga se i danas nalaze žrtve tih ubijanja na svakom koraku.
Tko su bile žrtve fojbi, čiju je komemoraciju predsjednik EP-a zlorabio za slanje iredentističkih poruka?
Nakon što je 1943. godine donijet proglas o sjedinjenju prvotno samo Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom započelo se s ubijanjem Talijana. Prvotni revolucionarni “zanos” pojedinačnih ubijanja (većinom iz osvete za fašistička ubojstva) je nakon dolaska Jugoslavenske armije na ova područja zamijenilo plansko istrebljenje i progon Talijana samo zato jer su bili Talijani. To nije bilo moguće niti ostvarivo bez naredbe s najvišeg partijskog vrha i Josipa Broza Tita.
Oni koji su se opirali napuštanju završili su u fojbama (kraškim jamama). To je bio redoviti partizanski način ubijanja – bacanje živih ili mrtvih ljudi, žena, djece i staraca u jame.
Egzodus Talijana je osmislila i izvela Titova komunistička partija, a u tome su joj poslu pomagali i talijanski komunisti. Talijane iz Istre i Dalmacije proglasili su sve fašistima koji su bježali iz Jugoslavije u strahu od komunizma, što je bilo dovoljno za odmazdu.
U okolici Trsta pronađene su ogromne jame (fojbe), ali i u dijelovima Istre i Slovenije. U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.
Genocid nad Mađarima – cilj ubijanja i protjerivanja je stvaranje srpske većine u Vojvodini
Jedan od razloga ubijanja i protjerivanja Nijemaca, Mađara i Hrvata u Vojvodini bilo je i stvaranje srpske većine koje nikada u Vojvodini nije bilo. Cilj ostvarivanja te većine bilo je i naseljavanje etničkih Srba u kuće protjeranih ljudi.
Tako je od 37% Srba u Vojvodini prije II. svjetskog rata, njihov postotak narastao na 51% nakon rata. A apsolutna brojka, dobivena prvenstveno kolonizacijom Srba u Vojvodinu, porasla je sa prijeratnih 613.000 na čak 850.000 poslijeratnih Srba. Prije Domovisnkog rata u Vojvodini je živjelo 57% Srba, a nakon protjerivanja i etničkog nasilja prema Hrvatima i drugim narodima Vojvodine, broj Srba je narastao na 66%, te je u nepunih 100 godina Vojvodina postala dominantno etnički srpska pokrajina.
Donosimo riječi vrhovnoga zapovjednika partizanskih odreda Josipa Broza Tita koje je izgovorio krajem studenoga 1945. na konferenciji za novinare u Osijeku, a objavljene su i u novosadskom glasilu »Magyar szo« od 22. studenoga 1944. Iz njih se može zaključiti da je etničko čišćenje manjina u Jugoslaviji provedeno ne samo uz njegovu suglasnost i znanje, nego i izravnu uključenost: „Najstrožije nastupili smo prema Nijemcima. Njih smatramo glavnim krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali velikodušnost.“
O kakvoj je velikodušnosti riječ govore tek djelomice dostupni povijesni podatci, koji se kreću u doista širokom rasponu zbog objektivnih poteškoća poput dugogodišnjih zabrana istraživanja od strane vlasti, opstrukcije nekih nadležnih ustanova, vremenskoga odmaka, namjerno uništenih dokumenata i slično: „Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu od 4000 do 40 000 osoba.“
Najčešće se spominje brojka od oko 20 000 žrtava. Npr. upravo je ondašnji šef Ozne Svetozar Kostić-Ćapo iznio broj od 20 000 pogubljenih Mađara u Vojvodini. Mađarski kardinal Jozsef Minszenty u pismu ministru vanjskih poslova Janosu Gyongyosiju procijenio je temeljem dobivenih podataka s terena da je riječ o 40 000 do 50 000 ubijenih Mađara od strane Titovih partizana.
Mađarski znanstvenik Tibor Cseres popisao je i objavio podrobne podatke o 31 491 ubijenom Mađaru od Titovih partizana.
Član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti dr. Karoly Kocsis u svojoj knjizi iznosi podatke o 16 800 ubijenih Mađara u Bačkoj i 20 000 u Vojvodini, a nekadašnji predsjednik akademije dr. Jozsef Palinkas spominje 40 000 pogubljenih Mađara u Jugoslaviji. I neki su drugi ugledni mađarski znanstvenici: Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i drugi, među kojima i dvojica katoličkih svećenika u Bačkoj Marton Szusc i Jozsef Kovacs, iznijeli podatke u rasponu od 20 000 do 40 000 mađarskih žrtava.
Pojedini su domaći Srbi pokušali spasiti nevine susjede, ali bez uspjeha. Nakon masovnih likvidacija potkraj 1944. i početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj: Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanci, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Lovćencu i u Subotici, zatim u Banatu u Kikindi te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.
Do sada je, prema istraživanju Martona Matuske, u Vojvodini otkriveno 56 masovnih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari.