Bleiburg - simbol najveće hrvatske tragedije
Indeks Članka
Tako je to radio Titov KNOJ
Iskaz pripadnika KNOJ-a o egzekuciji ranjenika iz bolnice na Sv. Duhu u jami Jazovki u Sošicama.
VIDEO: Svjedočenje Branka Muliča: Gledao sam likvidacije: https://youtu.be/eBBfnuTBpoA
Hrvatska Povijest - od A do Ž
9. svibnja 2018. ·
JAZOVKA
Jazovka je jama kod Sošica na Žumberku u Republici Hrvatskoj.
PARTIZANSKI ZLOČINI 1945.
Poznata je i kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.
Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica 1945. godine.
Povjesničar Josip Jurčević iznio je podatak o 476 kostura koji su do danas pronađeni.
Protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak.
U jamu Jazovku bačeno je i oko 200 pripadnika oružanih snaga NDH (ustaša i domobrana) likvidiranih od strane partizana komunista početkom 1943. nakon bitke za Krašić.
Fotografije koje vidite snimljene su kod jame i u samoj jami za vrijeme istraživanja. Na njima se vide kosti hrvatskih žrtava bačenih u Jazovku. Izvor ovih fotografija kao i informacija koje slijede je istoimena knjiga (na prvoj slici), izašla 1990. u posebnom izdanju ''Vjesnika''.
Jedan od svjedoka zločina je bio i partizan Branko Mulić, Zagrepčanin, sudionik akcije ubijanja kod Jazovke, prvih dana po završetku rata. Svibnja 1945. partizan Mulić stigao je sa štabom X. korpusa u Zagreb. Počeo je raditi u OZNA-i. Tako je poveden na jednodnevni zadatak, koji će mu se tako urezati u sjećanje da će svakodnevno o njemu razmišljati, zbog viđenog zla. Njegova je šutnja tako trajala gotovo pola stoljeća...i tada je procijenio, da je vrijeme da se dozna i za sošičku tragediju, odnosno, zločine u Jazovki. Ne radi osvete počiniteljima nego da se, kako je rekao, nešto slično više nebi nikome nikada ponovilo.
Doznavši za tu Mulićevu tajnu, ekipa ''Vjesnika'' uputila se te 1990. godine u istraživanje, utvrditi je li istina to što Mulić govori. Put je vodio od Zagreba na Žumberak, ka Sošicama. Već pri prvom dolasku u mjesto, naiđoše na lokalne ljude. Svi oni su ''nešto čuli'' o jami, ali, kao, nitko još nije bio spreman kazati nešto više o tome. Mještani s kojima su razgovarali nisu pokazali ni puno volje, da ih odvedu do jame o kojoj Mulić sada otvoreno govori. I tek igrom slučaja, nađoše kod kuće jednog čovjeka, Nikicu Badovinca. Rekli su im kako je jama na njegovoj njivi. Uz njegovu pomoć, jamu sada nije bilo teško pronaći. Kada su stigli do mjesta gdje je jama, ni Mulić se isprva nije snalazio. On se, naime, sjećao drukčije slike, livade s koje je, sa 20-ak metara gledao ubijanje. Mjesto je sada drukčije izgledalo, zaraslo u travu i šumu. Tek nakon obilaska okolice, pronašli su livadu i ostatke ceste (s druge strane od one kojom su stigli), kamo su kamioni dovozili žrtve na egzekuciju. Mulić je sada potvrdio da prepoznaje mjesto, i obećao i daljnju pomoć pri istraživanju jame. Ekipa ''Vjesnika'' također se uvjerila da je prvi dio Mulićeve priče o jami kod Sošica, bez sumnje, istinit. Kako tada nisu imali potrebnu opremu, silaženje u jamu je odgođeno za nekoliko dana. U kratkom periodu od 3-4 dana organizirana je speleološka ekspedicija, da bi se konačno otkrila mračna istina o ubijenim ljudima u jami.
Kako je Branko Mulić postao sudionikom ovoga zločina?
Mulić je dio rata proveo u partizanskim jedinicama boreći se u Hrvatskoj. Kraj rata zatekao je u jedinicama zloglasnog tzv. KNOJ-a, a po zavrsetku rata poslan u tadašnju ''OZNU 3'' na Tgu N u Zagreb. Nekoliko dana nakon dolaska, negdje sredinom svibnja, Mulića je pozvao partijski sekretar te ga, u prisutnosti još triju osoba, pitao ima li vozačku dozvolu, jer da je izabran ''za sutrašnji specijalni zadatak''. Mulić je također dobio naredbu da pripremi autobus sa dvadesetak sjedala, kako na putu ne bi bilo ''tehničkih problema''.
Rano ujutro, na ''Trg N'' stigla su dva kamiona, s 15-ak vojnika tzv. KNOJ-a, a u koloni koja je krenula ka Sv. Duhu su bili i Mulićev autobus te džip s voditeljima akcije. Ova egzekutorska skupina uputila se odmah do zagrebačke bolnice ''Sv. Duh'', gdje je odmah počeo ukrcaj pacijenata u vozila. Lakši ranjenici smješteni su na sjedala autobusa, a teži u kamione na slamu. Ukrcaj je neko vrijeme nadgledao i još jedan nadređeni. Mulić je također tada čuo gdje jedan od voditelja akcije govori kako se ''ranjenici vode u neku drugu bolnicu''. Po njegovu sjećanju, tada je ukupno ukrcano oko 50 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga tadašnje NDH, ustaša i domobrana. Egzekutorska je skupina sa ovim ljudima krenula na put. Put s kojega se ranjenici Sv. Duha više neće vratiti...
Tadašnjom makadamskom cestom vožnja je trajala dosta dugo, i tek oko podneva stiglo se u Sošice i krenulo ka jami. Vozila su parkirana na livadi, te je slijedilo iskrcavanje ranjenika, a dvojica iz spomenutog džipa, s pištoljima u rukama, zauzeli su pozicije s jedne i druge strane jame kod otvora oko 1,5 m širine. Ubijanje je moglo početi. Ranjenike su partizani jednog po jednog, dovukli do otvora jame, gdje su zatim ubijeni metkom u glavu i bačeni u jamu, pojedinačno jer drukčije nije išlo. Sve žrtve koje su dovedene završile su svoj život u tami i dubini Jazovke, bez iznimke. Točno onako kako je rekao Tito, da će, ''svjetlo dana u novoj državi gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame''... Mulić koji je jedno vrijeme promatrao ubijanje, navodi kako se sjeća užasnog zujanja u ušima, što ga je natjeralo da se skloni i pričeka završetak akcije
Po povratku u Zagreb iste večeri Mulić je posjetio svog nadređenog i tražio da ga se oslobodi daljne vožnje u Sošice, na što je dobio odgovor: ''Pa, Branko, to su neprijatelji.'' Mulićev odgovor glasio je: ''Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su nevini ljudi!'' Mulić je zaprijetio da će sebe ubiti ako ga se bude prisiljavalo da i dalje vozi i tada je, i zahvaljući prijateljstvu sa šefom, oslobođen daljnje vožnje, koja se kao i ubijanje, po njegovu navodu, nastavila još tjednima. Viđao je kamione koji su svakodnevno dolazili na po nove žrtve.
PONOVNI ODLAZAK DO JAME
Posebno opremljena ekipa ''Vjesnika'' uputila se još jednom ka Sošicama i Žumberku dana 23. lipnja 1990. godine. Bez većih problema ponovno su stigli do Sošica i jame. Slijedila je provjera opreme, paljenje svjetiiljki a oko 15 sati počeo je silazak u jamu. Tijekom ranijih istraživanja pokušali su bacanjem kamena utvrditi kolika je dubina jame, što se pokazalo nepouzdano. Pri prvom dolasku, mislili su, pogrešno, da je jama duboka 50-ak metara.
U jamu je prvi ušao iskusni hrvatski speleolog Pavle Vranjican. Nakon nekoliko metara spuštanja po konopcu kroz tijesni ulaz našao se u širem prolazu promjera oko 3 metra. Oko njega se 10-ak metara odvaja još nekoliko takvih sličnih prolaza koji tako stvaraju razvedeni splet podzemnih hodnika.
Poslije 35 metara okomitog spuštanja stiže se do dna prve okomice. Dno je, što se u jami vidi pri upaljenim svjetiljkama i s vrha otvora, prekriveno slojem nabacanog kamenja i zemlje. No, ispod toga pola metra debelog sloja, nalaze se ljudske kosti. Nekoliko metara dalje - novo iznenađenje! Jama se nastavlja po sipini i širi u dvije manje prostorije. Cijela kosina, što se vidi i na skici jame, popločana je ljudskim kostima.
Istraživanje i snimanje jame potrajalo je dulje od 3 sata, što nije bilo dovoljno da bi se utvrdili svi važni detalji. Ali dovoljno da se utvrdi kako su neki dijelovi priče Branka Mulića, istiniti!
ŠTO JE PRONAĐENO U JAMI?
O zločinu svjedoči veliki broj probađenih ljudskih lubanja prostrijeljena potiljka. To je ono što je rekao i Mulić - da su žrtve, kod otvora jame, ustrijeljene vatrenim oružjem. No u jami su pronađene i lubanje sa većim otvorom, a jedna takva vidljiva je i na jednoj od fotografija. Za to postoje neka objašnjenja: da je takav otvor mogao nastati pri padu u jamu i udarcu glave žrtve o kamen. Ili se pucanjem u glavu možda može stvoriti i veća rupa nego je sami kalibar metka. Ili su, po kazivanju nekih svjedoka, žrtve ubijane i udarcem maljem u glavu! U jami je još pronađeno dosta pribora za jelo, te vojne obuće, čizama u relativno očuvanom stanju. Također, u jami je nađena i bolesnička štaka, što svjedoči tome da je među žrtvama bilo ranjenika. Za mrtvim tijelom ubijenih hrvatskih vojnika, egzekutori su bacali i štaku. Još je u jami pronađeno i sljedeće. Kod kostiju ruku nađena je žica kojom su žrtvama bile vezane ruke, i to su zločinci tako jako stegnuli da se žica urezala do same kosti. U prilog tome ide i pokušaj skidanja žice s ruku što nije išlo lako.
Evo, to je jedan dio o zločinu u Jazovki iz navedenog izvora.
Istraživanje Jazovke dogodilo se 1990., neposredno pred početak velikosrpske agresije na Hrvatsku, i novih stradanja Hrvata, novih ''Jazovki'', novih Križnih puteva za hrvatski narod, počinjenih od strane iste te JNA, i četnika. Tako se zla sudbina ponovila hrvatskom narodu - nepunu godinu nakon istraživanja Jazovke.