U potrazi za smislom
Indeks Članka
Biti čovjek znači već biti iznad sebe sama. Bit ljudske egzistencije leži u transcedenciji sama sebe, rekao bih. Biti čovjek znači uvijek biti usmjeren i okrenut prema nečemu ili nekomu, predano se posvetiti svojem djelu, čovjeku koga se voli ili Bogu komu se služi. Takva samotranscedencija razbija okvire svih slika o čovjeku koje u smislu monadologizma pokazuju čovjeka kao biće ne nadilazi samo sebe u potrazi za smislom i vrednotama i kao takvo je orjentirano prema svijetu, nego se interesira isključivo za sebe kako bi se održalo odnosno ponovno uspostavilo homeostazu.
„Ako ljude uzimamo onakvima kakvi jesu, učinit ćemo ih lošijima. Postupamo li s njima kao da su ono što bi mogli biti, dovest ćemo ih donde dokle se mogu dovesti“- Goethe.
Čovjek dijeli sa životinjama biološku i psihološku dimenziju. Koliko god je ljudskost nadjačala i obilježila ono životinjsko u njemu, čovjek nikada ne prestaje biti na neki način i životinjom. Avion, upravo kao auto, može voziti i po pisti, dakle po tlu. Ali kao pravi avion pokazuje se tek kad se uzdigne u zrak, dakle u trodimenzionalni prostor. Isto je tako čovjek ujedno i životinja. Međutim, on je također beskrajno više od životinje, i to za čitavu jednu dimenziju, dimenziju slobode. Uopće, sloboda čovjeka, jasno, nije sloboda od uvjeta, bilo bioloških, bilo psiholoških ili socioloških. Uopće, ona nije sloboda od nečega, već sloboda za nešto, naime sloboda da se zauzme stav prema svim tim uvjetima. Tako će se i čovjek tek tada dokazati pravim čovjekom kad se vine u dimenziju slobode.
No posve neopterećeno prisjećanje izvornih temelja ljudskog bića pokazuje da baš svijest i odgovornost tvore dvije temeljnečinjenice opstojanja. To bi se moglo izraziti osnovnom antropološkom formulom: biti čovjek znači biti svjestan i biti odgovoran.
Čovjeku ne govori instinkt kao životinjama što mora činiti niti mu više ikakve tradicije nalažu što treba činiti. Uskoro više neće znati što zapravo hoće i tim će više biti spreman činiti ono što drugi od njega hoće. Drugim riječima, past će pod utjecaj autoritarnih i totalitarnih vođa i zavodnika.
Danas se zapravo nitko ne bi trebao požaliti na nedostatak smisla života. Treba samo proširiti svoje horizonte i spoznati da uživamo u blagostanju dok drugi žive u nevolji; da uživamo u slobodi, a gdje je odgovornost za druge? Trajalo je milenije dok se čovječanstvo nije dovinulo do vjere u jednog Boga – do monoteizma, ali gdje je ostala svijest o jednom čovječanstvu, svijest koju bih nazvao monotropizam, o jedinstvu čovječanstva, jedinstvu koje nadilazi sve različitosti bilo boje kože ili boje partije.
Biti čovjek znači već biti iznad sebe sama. Bit ljudske egzistencije leži u transcedenciji sama sebe, rekao bih. Biti čovjek znači uvijek biti usmjeren i okrenut prema nečemu ili nekomu, predano se posvetiti svojem djelu, čovjeku koga se voli ili Bogu komu se služi. Takva samotranscedencija razbija okvire svih slika o čovjeku koje u smislu monadologizma pokazuju čovjeka kao biće ne nadilazi samo sebe u potrazi za smislom i vrednotama i kao takvo je orjentirano prema svijetu, nego se interesira isključivo za sebe kako bi se održalo odnosno ponovno uspostavilo homeostazu. Goethe: „Ako ljude uzimamo onakvima kakvi jesu, učinit ćemo ih lošijima. Postupamo li s njima kao da su ono što bi moli biti, dovest ćemo ih donde dokle se mogu dovesti“.
Pitanje smisla života, postavljeno izričito ili neizravno, može se označiti kao istinsko ljudsko pitanje. Stavljanje u pitanje smisla života zbog toga nikada samo po sebi ne može biti izraz nečega bolesnog u čovjeku. Ono je dapače pravi izraz čovještva kao takvog – izraz onoga upravo najljudskijeg u čovjeku.
Ljudski je bitak prije svega i u svojoj srži povijesni bitak, postavljen u historijski prostor, iz čijeg se koordinatnog sustava ne da izvući. A taj je sustav uvijek određen nekim smislom, pa bilo i nepriznatim, možda uopće neizravnim. Aktivnost u mravinjaku zacijelo možemo shvatiti kao nešto što ima svoj cilj, ali ne i smisao.
Već je Pascal rekao kako grana ne može nikad obuhvatiti smisao cijeloga stabla. A novija biološka nauka o okolini pokazala je da je svako živo biće uključeno u svoju istovrsnu sredinu i da ne može izići iz nje. Koliko god u tom pogledu čovjeku pripadalo iznimno mjesto, koliko god bio „otvoren prema svijetu“ i imao više nego okolinu, pa „imao i svijet“ – svijet kao takav, tko nam kaže da s onu stranu toga njegova svijeta ne egzistira neki nad – svijet? Nije li dapače mnogo lakše prihvatiti činjenicu da je najviši položaj čovjeka u svijetu samo prividan, samo viši stupanj unutar prirode, nasuprot životinji, ali da na kraju za taj „bitak – svijetu“ vrijedi isto što i za svijet životinja. Kao što životinja ne može iz svoga svijeta razumjeti viši svijet čovjeka, isto bi tako teško čovjek ikada mogao pojmiti Nad – svijet, osim u uzdizanju punom slutnju – u vjeri. Pripitomljena životinja ne zna u koju svrhu ju je čovjek zauzdao. Kako bi čovjek mogao znati za „konačni cilj“ svoga života, za „nad – smisao“ svijeta kao cjeline.
S obzirom na takozvanu mudrost instinkata moramo sad izvući zaključak da će ona mudrost koja je jednoj životinjskoj vrsti ili rodu podarila određeni instint, ona mudrost dakle koja je tqaj instink tako reći usadila, da ta mudrost, koja prema tome stoji iza instinkatq, mora biti neusporedivo višeg stupnja od „mudrosti“ samih instinkata koji nagone životinju da tako „mudro“ reagira. I možda se prava razlika između čovjeka i životinje na kraju krajeva ne sastoji toliko u tome što životinja posjeduje instinkte a čovjek inteligenciju (konačno možemo, osobito ukoliko sagledamo ono što je a priori u osnovi svakog ljudskog razuma, ali se s tim razumom ne može obrazložiti, svu ljudsku inteligenciju shvatiti kao puki „viši“ instinkt); bitna razlika između čovjeka i životinje prije bi se sastojala u tom što je ljudska inteligencija tako visoka da čovjek – sad u odlučnoj suprotnosti prema sposobnosti životinja – može i još nešto: spoznati da mora postojati Mudrost koja bitno nadmašuje njegovu – nadljudska mudrost – koja je njemu podarila razum a životinjama instinkte, Mudrost koja je stvorila svu mudrost, kako ljudsku tako i „mudre instinkte životinja, uskladivši ih sa svijetom kojem pripadaju
Samo po sebi je jasno da je vjera u nad–smisao – shvaćen bilo kao granični pojam ili, religijski kao providnost – od eminentnog psihoterapijskog i psihohigijenskog značenja. Ona je stvaralačka. Kao prava vjera proizišla iz unutarnje snage ona krijepi. Za takvu vjeru ne postoji konačno ništa besmisleno. Ništa joj ne može izgledati „uzaludnim“ – „nijedno djelo ne ostaje uknjiženo“. Iz tog aspekta nijedna velika misao ne bi mogla propasti, čak i ako nikaa ne bi postala poznatom, ako bi je netko „ponio sa sobom u grob“. Intimna životna priča čovjeka u svoj njezinoj dramatičnosti pa i tragičnosti ne bi se onda nikad „uzalud“ dogodila, čak i kad je nitko ne bi opazio, kad o njoj ne bi pričao ni jedan roman.
Prošlo opstojanje je također jedna vrsta opstojanja –možda najsigurnija. Sve djelovanje u životu može se iz tog vidika prikazati kao spašavanje mogućeg u stvarnost. Iako minulo, ono bi baš u prošlosti bilo pohranjeno za vječnost, spašeno od svakog daljnjeg utjecaja vremena (...) Zasigurno je proteklo vrijeme nepovratno, ali je ono što se u njemu dogodilo nedodirljivo i nepovredivo. I tako se prolazno vrijeme pokazuje ne samo kao otimač nego i kao vjerni čuvar. Pogled na svijet koji stalno ima pred očima prolaznost života ipak ne mora nipošto biti pesimistički. (...) Sve dobro, sve lijepo iz prošlosti – u prošlosti je sigurno pohranjeno. S druge pak strane svaka se krivica i svako zlo – kroz cijeli život – još „može otkupiti“. (...) To pak ne znači ništa drugo nego da je prošlost – „na sreću“ – utvrđena, dakle osigurana, a budućnost – „na sreću“ – otvorena, dakle stavljena pred čovjekovu odgovornost.
Odgovornost je ono na što smo „pozvani“ a – o čemu se ne želimo „odazvati“. (...) I zaista – ima u odgovornosti nešto „bezdano“. I što duže i dublje mislimo na nju, to više to opažamo – dok nas konačno ne spopadne neka vrsta vrtoglavice. Čim se naime udubimo u bit ljudske odgovornosti, obuzme nas jeza: ima nešto strašno u odgovornosti čovjeka, ali ujedno i nešto divno! Strašno je znati da u svakom trenutku snosim odgovornost za bližnjega; da je svaka odluka , najmanja i najveća, odluka „za svu vječnost“; da u svakom trenutku ostvarujem ili proigravam jednu mogućnost, mogućnost upravo tog trenutka. A svako pojedini trenutak skriva tisuću mogućnosti, ali ja mogu izabrati samo jednu jedinu da bih je ostvario. Time sam već sve ostale tako reći prokleo, osudio na nepostojanje, a i to za „svu vječnost! Ipak, divno je znati da je budućnost, moja vlastita a s njom i budućnost stvari, ljudi oko mene, na neki način, - pa ma u kako maloj mjeri – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. Što njome ostvarim, što njome „stvorim na svijet“, spasit ću u stvarnosti i sačuvati tako od prolaznosti.
Mnogi tvrde da je sav smisao života zapravo samo užitak. U svojoj argumentaciji pozivaju se na tobožnju činjenicu da se svako ljudsko djelovanje na kraju rukovodi težnjom za srećom, da su svi duševni procesi isključivo određeni načelom ugode. (...) Po našem je mišljenju načelo ugode psihološki artefakt. U stvarnosti ugoda uglavnom nije cilj naših težnji, nego posljedica njihova ispunjenja. (...) Ako bismo zaista sav smisao života gledali u pukoj ugodi, tada bi nam se život morao činiti besmislenim. Kad bi ugoda stvarno bila smisao života, tada život zapravo ne bi imao uopće smisla. Jer što je na kraju ugod? Jedno stanje. Materijalist bi čak rekao – a hedonizam obično ide zajedno s materijalizmom: ugoda nije ništa drugo nego nekakav proces u ganglijskim stanicama mozga. I zar se za volju postizanja takva jednog procesa isplati živjeti, doživljavati, patiti i nešto činiti? Zamislimo osuđenika na smrt koji si nekoliko sati prije smaknuća treba izabrati jelo za posljednji obrok. Moga bi se tada zapitati: ima li još uopće smisla oči u oči sa smrću uživati u kulinarskim specijalitetima. Nije li svejedno hoće li organizam, koji će dva sata kasnije postati leš, osjetiti kratko prije toga u svojim ganglijama ono poznato čuvstvo užitka ili ne. Suočen sa smrću sav život zastaje i jednako tako svaka čovjekova ugoda postaje besmislena. To neutješno gledanje na život moralo bi nas dosljedno nagnati da već usred života posumnjamo na njegov smisao.
U pravom bogatstvu svijeta vrednota što nam ih život nudi mogu se uočiti tri kategorije: stvaralačke, doživljajne i stanovištne ili vrednote stava. Život zahtijeva od čovjeka izrazitu elastičnost i prilagođavanje šansama koje mu pruža. U vezi s prvom skupinom (stvaralačkim vrednotama) treba upozoriti da je na kraju posve svejedno što čovjek radi u poslovnom životu, koje mjesto zauzima. Mnogo je važnije kako radi, ispunjava li zaista mjesto na koje je jednom postavljen. Nije dakle važno kako je velik njegov radijus djelovanja, važno je samo ispunjava li svoj krug zadataka. Jednostavan čovjek, ukoliko stvarno ispunjavakonkretne zadatke koje mu postavlja zvanje i obitelj, unatoč svom“malenom“ životu je „veći“ i na višem položaju od nekog „velikog“ državnika, koji može jednim potezom pera odlučivati o sudbini milijuna, ali koji svoje odluke donosi nesavjesno.
Što je život?
Što je to živjeti? Tumarati grbavom zemljom kroz nekoliko godina? Više ili manje zgužvano putovati sa suputnicima koji su se slučajno našli na istom vlaku vremena i prostora? Ostaviti za sobom dublji ili plići trag? Što je to živjeti?...Živjeti ponajprije znači rasti iznutra...,rasti u osjećanju. Pravi ljudski rast, a prema tome i puni ljudski život jest u stvaralaštvu. Čovjek raste stvarajući sebe. Život je zapravo stalno samostvaranje...
Više na:https://tockanai.net
Tužni ste? Sveti Ivan Bosco ima šest savjeta za vas!
U današnje vrijeme mnogi ljudi su depresivni i nesretni. Pročitajte šest savjeta za sreću svetog Ivana Bosca koje sigurno nećete pronaći u knjigama za samopomoć.
Sreća je vječna čovjekova težnja i ne postoji čovjek koji ne želi biti sretan. ChurchPOP donosi šest savjeta svetog Ivana Bosca, sveca čiji je život bio pun kušnji, ali i zadovoljstva i radosti.
1. Živite samo za Boga
Bogu dajte najveću moguću slavu i poštujte Ga cijelom svojom dušom. Ako imate grijeh na savjesti, ispovjedite ga što prije na dobroj ispovijedi.
2. Budite sluga
Ne vrijeđajte nikoga. Iznad svega, budite spremni služiti drugima. Očekujte i tražite od sebe više nego od drugih.
3. Budite oprezni u svojim vezama i odnosima
Ne vjerujte onima koji nemaju vjeru u Boga i koji se ne pokoravaju Njegovim propisima. Oni koji se ne ustručavaju Boga uvrijediti i koji Bogu ne daju ono što trebaju, puno će vas lakše uvrijediti, te čak i izdati kada im se za to pruži prilika.
4. Trošite pažljivo
Ako ne želite propasti, nikad ne trošite više nego što zarađujete. To biste uvijek trebali imati na umu znajući svoje istinske mogućnosti.
5. Budite ponizni
Budite ponizni. Govorite malo o sebi i nikad se ne hvalite pred drugima. Onaj koji sebe uzdiže, čak i ako ima prave zasluge, riskira da drugi prestanu o njemu misliti dobro. Neće imati mir duše i bit će nepouzdan u svemu čega se prihvati.
6. Nosite svoj križ
Nosite svoj križ, mali ili veliki, bilo od prijatelja ili neprijatelja i od kakva god drveta da je napravljen. Najinteligentniji i najsretniji čovjek je onaj koji, znajući da mu je nositi križ čitavog svog života, radosno i suzdržano prihvaća križ koji mu je Bog poslao.
https://hkm.hr/zivot/tuzni-ste-s
NE RAZUMIJU SVI ŠTO JE KRŠĆANSTVO Znanstvenik živi duboki odnos s Bogom
„Kršćanstvo nije ideologija, nije svjetonzor to je put spasenja“ rekao doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodao da samo ako tako shvatimo kršćanstvo možemo ispravno pristupiti Bogu. U emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje, ovaj znanstvenik inače genetičar, i zvijezda popularne emisije Peti dan posvjedočio je svoju vjeru koju kao istočni kršćanin, pripadnik pravoslavne makedonske crkve, živi vrlo duboko.
Objasnio je izvanrednu snagu i važnost posta za kršćane, te svjedočio kako i po 40 dana posti kako bi ukrotio tijelo i uzdigao dušu prema Gospodinu. Dodao je kako bez posta i molitve te sakramentalnog života ne možemo živjeti ozbiljno kršćanstvo. ‘Prvo Gospodin, onda sve ostalo’, kazao je Mitrikeski vrlo ozbiljno i dodao da ono što ne možemo učiniti mi, a odnosi se na izdržavanje posta, učini Gospodin za nas. Poslušajte odlično svjedočanstvo žive vjere znanstvenika koji je već izazvao reakcije rekavši u emisiji Peti dan istinu koja je mnoge sablaznila: Jedini uzor trebao bi nam biti Isus Krist!
Petar Mitrikeski - Mir Međugorje: https://www.youtube.com/watch?v=xLwR4DJy90E
Kći Bilija Grahama, poznatog propovjednika, je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine):
– Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?
Anne Graham je dala zadivljujući odgovor:
– Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O’Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.
Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama . Bibliju koja kaže: “Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga”, a mi smo se i s tim složili.
Onda je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: “U redu”, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.
Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se bezobrazno ponaša. Mi smo se i tada složili.
Kasnije je netko opet rekao: “Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.” I s time smo se složili.
Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: “Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.” Opet smo se složili.
Tada su i mnogi od izabranih na izborima rekli: “Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.” Složivši se s njima mi smo rekli: “Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.
” Poslije toga netko je rekao: “Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.” Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli “Dobro” , jer oni imaju pravo na slobodu riječi.
Zatim je industrija zabave rekla: “Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje.” Mi smo tada odgovorili: “Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed, naprijed…”
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same?
Odgovor je jednostavan: “Žanjemo ono što smo posijali.”
“Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student.”
I uslijedio je odgovor:
“Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, tvoj BOG.”
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine a kako se protive onome što piše Biblija.
Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: “Vjerujem u Boga”, a ipak slijedi Sotonu.
Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može “zapaliti” za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.
Smijete se? Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega adresara, mada za sebe tvrdimo da smo vjernici. Teško je shvatljivo da smo više zaokupljeni time što će ljudi misliti o nama, nego što će Bog misliti (o nama).
Koja je bila vaša najveća briga prije pet godina? Osjećate li se i danas isto?
Ida Uzunić - 30. kolovoza 2019.
Koja je bila vaša najveća briga prije pet godina
„Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Matej 6,34).
Ukradena radost
Jednom sam svome brijaču u šali rekao da sam profesionalac u brizi, ali da sam napokon ostao bez posla. Prolazio sam kroz neke financijske poteškoće tako da sam unajmio osobu da se brine umjesto mene. Moj mi je brijač rekao: „Kako si možete to priuštiti?“, ja sam rekao: „Ma neka se on brine o tome“.
VIDI OVO: 3 stvari koje trebate učiniti kada vas obuzmu brige
Ozbiljno, znam da se često brinemo u vezi raznih stvari, a kada pogledam na neke stvari koje su me brinule prije pet godina, uočim da su bile samo gubitak vremena i energije jer moje brige nisu bile zasnovane ni na čemu važnom.
Problemi za koje sam mislio da su jako ozbiljni su ispali ništa posebno. Kakav gubitak vremena i energije! Možete li se sjetiti nečega što vas je brinulo prije pet godina? Je li ispalo vrijedno vaše brige? Osjećate li se isto u vezi toga danas? Vjerojatno ne.
Isus je svojim učenicima rekao da se ne brinu u vezi svog života jer je on mnogo više od brige za odjeću ili hranu (Matej 6,25), no ja ipak tome gravitiram. Jednostavno se brinem za sve. Moram se tome oduprijeti.
Pokojni pastor Adrian Rogers jednom je rekao da preko 85% stvari o kojima se brinemo većinom ne znače ništa, a drugih 15% ionako ne možemo kontrolirati. Pa zašto se brinuti oko nečega što se nikada neće dogoditi? A ako se i dogodi i vi to ne možete promijeniti, zašto se brinuti? Ako možete promijeniti neke od 15% stvari, onda ih promijenite i ne brinite se za stvari koje ne možete promijeniti. Naravno, bio je potpuno u pravu.
VIDI OVO: Briga nije od Boga: On ne voli kada smo zabrinuti
Ne možemo dodati ni jedan sat našem životu tako što se brinemo (Matej 6,27). Zapravo, briga može skratiti naš životni vijek. Isus je ukorio Martu jer se brinula za nevažne stvari u životu (Luka 10,41) te ju je potaknuo da se usredotoči na ono što je zaista važno (Luka 10,42).
Uklanjanje tjeskobe
Nakon što ste razmislili o onome što vas je brinulo prije pet godina i, nadam se, uvidjeli da je to bio gubitak energije i vremena, možete razmotriti sadašnje probleme i razmotriti ih u istom svijetlu.
Pavao je rekao – ako smo u vezi nečega tjeskobni, onda to trebamo prinijeti Bogu u molitvi (Filipljanima 4,6). Ako najprije tražimo Krista i Njegovu pravednost, Bog nam obećava da će se pobrinuti za nas i za naše potrebe (Matej 6,33).
VIDI OVO: NE BRINITE: Bog je Bog, vi niste!
Svaku svoju tjeskobu predajte Bogu jer znate da vas On voli i da se brine za vas (1 Petar 5,7). Ne brinite za sutra jer će se ono pobrinuti samo za sebe – u današnjem danu već ima dovoljno toga da nas zaokupi (Matej 6,33).
Molitva
Bože, samo Ti si moja budućnost. Pomogni mi da Ti povjerim svoje brige, i oprosti mi što se brinem kada znam da Ti paziš na mene i da me voliš kao Svoje dijete. Slavim Te i zahvaljujem Ti. U ime Isusovo, Amen.
Autor: Jack Wellman; Prijevod: Ida U.; Izvor: Rhetoricaljesus.com
Izvor: https://www.novizivot.net/najveca-briga-prije-pet-godina/
Povezani članci: Prestanite se previše brinuti
Da, zaista, prava ironija: „Nije vjera čudo. Nevjera je čudo.“ Ponekad se čini da je danas teže ne vjerovati nego vjerovati. Vjera je najdublja potreba ljudskog bića.
Jedan od najvećih psihologa 20. stoljeća Viktor Frankl znanstveno je dokazivao u svojoj praksi da svaki čovjek u dubini svoje duše nosi iskonsku potrebu za religioznošću. Otkrio je to i kod onih koji su na svjesnoj razini nijekali vjeru i deklarirali se ateistima. I nakon nekoliko tisućljeća duhovne monoteističke baštine, nakon toliko duhovnog blaga kojeg je čovjek otkrio, teško mi je zamisliti da postoje obrazovani ignoranti koji se oholo odnose prema tom naslijeđu, kao prema nečemu što nije dostojno njihovih visokoevoluiranih mozgova. U jednom treptaju prebrisati sva dostignuća ljudskog duha, koji je kroz povijest bio esencijalno religiozan, i kazati da je to praznovjerje, višestoljetna tlapnja, zaista je kolosalna oholost na granici s kozmičkom glupošću. Vjera nam daje danas, usprkos svim iskušenjima, toliko argumenata, toliko poticaja i otvara pitanja koja su izazov svakom duhu i umu, da je šteta proživjeti ovaj kratki život a ne zaputiti se u te čudesne krajobraze, ne otkrivati astronomiju ljudske nutrine, kozmologiju ljudskog duha, ne upoznavati se s iskustvima drevnih mistika, filozofa i svetaca.
I prvi ljudi koji su na Mjesec stigli bili su vjernici. I mnogi fizičari i znanstvenici bili su i postaju vjernici, jer kad vide djelo Božje iz takve, veličanstvene perspektive, ostaju zadivljeni djelom Stvoritelja. Znanost ne samo da se ne mora protiviti vjeri, nego se uz dobru, humanu nakanu, može s njom i nadopunjavati. U zadnja dva, tri stoljeća ateizacija zapadnog čovjeka donijela je i odgovornost za budućnost naše civilizacije upravo pokretačima takvih procesa. Zašto oni uporno i dalje traže odgovornost od kršćanstva, ako su našim svijetom zavladale ideologije koje odbacuju Boga, razni –izmi, ateizmi, liberalizmi, komunizmi, nihilizmi, scijentizmi itd.?
Nije li vrijeme da osiromašeni europski puk, porobljen bankama i korumpiranim politikama, ne zatraži račun od onih koji vode ovu civilizaciju u propast? Koliko su za nevjeru odgovorni i oni koji su vjeru prisvojili kao farizeji, koji svojim ponašanjem odbijaju ljude od vjere, toliko su odgovorni i oni koji u ime nevjere vladaju i preuzimaju ulogu božanstava, ulogu demijurga koji su preuzeli kormilo globalne ljudske sudbine i kao megalomanijaci vjeruju da znaju kamo vode čovječanstvo. Kršćani su odgovorni za ovaj svijet na višoj duhovnoj razini, jer oni su pozvani vidjeti i vjerovati u sferu transcendencije, ali dok vlast preuzima zvijer iz Otkrivenja i knez tmine, i širi vjeru kao nevjeru i nevjeru kao vjeru, odgovorniji su oni koji utječu na političke i društvene procese, koji su svijet prisvojili kao vlastiti posjed, i koji s prezirom gledaju na sve Božje. Običnom čovjeku nije lako nositi se s tim izazovima, nije lako mu obraniti svoju slobodu savijesti i egzistencije. Ali ne smije nikada odustati od te borbe, jer ako odustane, onda je kapitulacija potpuna. Treba pojednostavniti svoj život i pronaći vlastitu mjeru skromnosti.
https://www.facebook.com/search/top/?q=zoranizmi&epa=SEARCH_BOX
Boris Beck razgolitio neznanje Indexovog urednika za znanost
Večernji list, 6. studenoga 2019.
Svakakve gluposti čovjek otrpi u medijima, ali sam onda pročitao naslov “Učenike se masovno indoktrinira nacijom i vjerom, ne samo na vjeronauku”. Patetični vapaj da se “djeca od prvih dana u klupama indoktriniraju konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom” bio je ilustriran zadatkom iz školske čitanke: “Kamo bi ti odveo Isusa? Nabroji sva mjesta koja bi mu ti pokazao/pokazala jer ih smatraš važnima i Pozovi Isusa neka dođe u posjet tvojoj obitelji. Što će vidjeti? Napiši sastavak od 150 riječi”, piše Boris Beck za Večernji list.
Novinar i komentator Nenad Jarić Dauenhauer zgrožen je jer taj “školski zadatak više nalikuje na čitanku za Vjeronauk nego na materijale za Hrvatski”. Kolega Jarić Dauenhauer ne spominje o kojem se književnom predlošku radi, ali to može biti samo pjesma “Kuda bih vodio Isusa” hrvatskog pjesnika iz Bosne Nikole Šopa. Na svoj djetinje dirljiv način on bi Isusa vodio krojaču, postolaru ili šeširdžiji da ih sveti blagi lik vidi kako i noću naporno rade, pa je dakle pjesma više socijalna nego religiozna. Šop je 1934. izdao poetsku zbirku “Isus i moja sjena”, i za nju bio nagrađen, u kojoj je Isus prikazan kao običan čovjek, čak čita i novine, a aureola mu se nakrivi na glavi kad zaspi, poput šešira. Zbog manjka božanske dimenzije Isusa Šop je u to doba trpio i kritike, pa je Isidora Sekulić bila napisala da “pjesnik to maleno kršćanstvo nosi umjesto sata u malom džepu svog malog kaputića” – pa zar nije ironija da je i to minijaturno kršćanstvo preveliko za Nenada Jarića Dauenhauera?
Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je Nenad Jarić Dauenhauer u čitanki našao Tina Ujevića s njegovom “Molitvom iz tamnice” i “Svakidašnjom jadikovkom”, A. B. Šimića s “Nađenim Bogom”, Krležu s “Jeruzalemskim dijalogom” i Pupačića s pjesmom “Moj križ svejedno gori”. Konzervativno-klerikalna indoktrinacija, zajauknuo bi. A što bi tek rekao da zna da je Marulić napisao čak dva epa o biblijskim likovima Davida i Judite, da je Gundulić evanđeosku parabolu pretvorio u poemu “Suze sina razmetnoga”, a da je Mažuranić napisao apoteozu onima koji pogibaju “za krst časni i slobodu zlatnu”? Jariću Dauenhaueru, napredna javnost očekuje od vas odlučan zahtjev da se prekine s tom konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom! Želimo prazne čitanke!
Jeste li vi uopće svjesni kakvoj su tek indoktrinaciji naša djeca izložena u povijesti umjetnosti?
Pa najveći od najvećih glazbenika, neusporedivi Jochann Sebastian Bach, svakom notom slavi Stvoritelja i Spasitelja! Mozarta još možete očistiti od njegovih misa pa da dovoljno ostane, ali Bach mora cijeli van, smije ostati samo ona kantata posvećena kavi. Morate se hitno riješiti i Palestrine, Lassa i Byrda od starih, a od živućih mora nestati Arvo Pärt, estonski genij religioznih skladbi, najizvođeniji suvremeni kompozitor na svijetu. Od slikara i kipara obvezno morate djeci zabraniti da saznaju za Giotta, Rafaela, Michelangela, Tiziana i Rembrandta. Klerikalna indoktrinacija! No ni apstraktna umjetnost nije nedužna: recimo, Piet Mondrian je u svojim kompozicijama vertikalnim linijama pridavao mistične teozofske vrijednosti.
Uopće je najbolje da zabranite sve prije Marine Abramović i njenog magarca i tako učenike privedete zdravom znanstvenom razmišljanju. Ali, jao, morat ćete iz nastave fizike, kemije i biologije izbaciti Rogera Bacona koji je izmislio znanstvenu metodu, Nikolu Kopernika koji je postavio heliocentričnu teoriju, Andrewa Gordona koji je konstruirao prvi elektromotor, oca kristalografije Renéa Justa Haüyja, začetnika moderne genetike Gregora Mendela i astronoma koji je postavio teoriju o Velikom prasku Georgesa Lemaîtrea. O, užasa, bili su svećenici, pa spadaju u vjeronauk.
Ali – kako kažu u televizijskoj prodaji – to nije sve. Možda se niste nikada pitali kako to da se moderna znanost rodila baš u Europi, i to baš u okrilju srednjeg vijeka, kada se konstruiraju prvi strojevi, kada se začinje moderna slika svijeta? Pa baš zato što se u kršćanskoj vjeri svijet izuzetno cijeni jer je odraz Stvoritelja. Svijet nije obmana kao u hinduizmu i budizmu, nego upoznavanje prirodnih tajni vodi do spoznaje Svevišnjeg. S tim je usko povezana vjera u napredak, također proizašla iz judeokršćanske slike svijeta. Dok druge velike civilizacije imaju cikličnu sliku svijeta, koji raste i propada u krugovima, Biblija daje jasnu linearnu perspektivu, s početkom i krajem svemira, i s idejom da se napreduje – i da se treba napredovati. Moderna znanost preuzela je te ideje, ali sada se srami njihovih izvora, i prikazuje ih kao samorazumljive, što ipak nisu. Moderni se humanizam također srami svojeg biblijskog izvora iako je ideja o božanskom dostojanstvu čovjeka začeta u Evanđeljima.
Odatle je potekla ideja da nema više robova i gospodara, muškaraca i žena, Židova i Grka, ali se Deset zapovijedi pretvorilo u međuvremenu u svoje sekularne verzije raznih deklaracija o pravima ljudi i građana. Tko bi rekao: izbacivanje vjere iz udžbenika sliči piljenju grane na kojoj stojimo. Znanstveno-talibanski svjetonazor jednostavan je: sve se ljudsko sastoji od slučajno nagomilanih molekula. Budući da je nazor jednostavan, on je i radikalan pa se svaki pogled sa strane proglašava indoktrinacijom. Znanstveni talibani ne vide da ljudska stvarnost nije samo fizička nego je i simbolička i da se iz nje ne mogu isključiti umjetnost, san, smijeh, čežnja, vjera, nada i ljubav. U težim slučajevima fobije znanstveni talibani, kao Nenad Jarić Dauenhauer, histerično reagiraju na svaki spomen religijskog fenomena, poput one domaćice iz crtića što skače na stolac kad god vidi mišića Jerryja.
Znanstveni talibani uspjeli su se obrazovati tako da su ostali sasvim neuki. Prezirući humanističko obrazovanje postali su nehumani. Nenad Jarić Dauenhauer život bi dao za prava Afroamerikanaca, ali da zna da je autorica “Čiča Tomine kolibe” sestra Henryja Warda Beechera, pastora i pionira abolicionizma, knjigu bi zabranio bez grižnje savjesti. Nenad Jarić Dauenhauer zaklinje se u znanost, ali da sazna da je Ruđer Bošković bio isusovac, odmah bi noću otišao do ulice nazvane po njemu i skinuo ploču; uopće ne znam kako može slušati vremensku prognozu jer se u svakoj spominje ime Blaisea Pascala, kao mjerne jedinice za njutn po metru kvadratnom. A Pascal je bio indoktrinirani katolik koji već četiri stoljeća indoktrinira mnoge naraštaje svojim “Mislima”, pa tako i mene.
“Ah”, s olakšanjem će Nenad Jarić Dauenhauer, “rekli ste ‘misli’? S tim vam ja nemam veze”, zaključuje Boris Beck za Večernji list.
https://www.vecernji.hr/premium/zelimo-prazne-citanke-1354924
Tomislav Ivančić: 33 meditacije
Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojom kontrolom. Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo,uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na zakone prirode. Zamisli da se poremete zakoni- kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne uginu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjetiu vodi? Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premlada da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjeka nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj! Nego ...? Razum. Koji? ...
Više na: https://tockanai.net/index.php/u-potrazi/419-u-potrazi-za-smislom
Zlatko Dalić - čovjek kojega treba poslušati; razgovor na Laudato tv.
Video: https://youtu.be/vnDndQw_n64
Ante Bukovac: Zašto vjerovati?
...Zašto vjerovati? Ili još bolje: Zašto vjerujem? Pa zato što jedino vjera u Boga kao vrhunaravno Biće, stvoritelja i gospodara svega, živoga i neživoga, vidljivoga i nevidljivoga, cijeloga svemira, i prostora i vremena, u Boga kao apsolutno Dobro i čistu Ljubav, zaokružuje smisao postojanja i daje odgovore na sva pitanja. Zato jer bez Njega i nade koju On donosi i koju samo On može dati, nade u Uskrsnuće i vječnost u zajedništvu s Njime, u ovom našem životu kakav jest ne vidim nikakva smisla. Sav naš trud, svi napori i borba, brige i strahovi, nadanja i razočaranja, stalna neizvjesnost, prevare i izdaje, sve te muke i nevolje od početka do kraja života, od naraštaja do naraštaja, pa i ono malo radosti što nam katkad dopadne - sve to da bi na kraju završili u ništavilu, u crnoj rupi i raspadanju, bez ikakve nade - bez Njega ne bi imalo nikakva smisla...
Više na: https://tockanai.net
* * *
U potrazi za smislom
Većina ljudi, i danas kao i kroz cijelu povijest, u svim civilizacijama, smisao svoga života i sreću ostvaruju u obitelji, podižući svoju djecu; kroz posao i karijeru, kroz svoj doprinos napretku zajednice, ostvarujući prijateljstva i sklad sa svojom društvenom zajednicom.
Najčešće je misija: ostvariti svoj životni san, dati svoj doprinos, svoj pečat; učiniti nešto dobro – za sebe, svoju obitelj, društvo; u poslu, kulturi, umjetnosti, znanosti, politici i sl. Ako uspijemo onda smo sretni i zadovoljni, a ako ne onda - manje. I tješimo se: barem smo pokušali.
Pokušaji traženja nekog drugog puta, vlastitog, originalnog; zanemarivanje onoga što nazivamo baštinom i iskustava svojih predaka, najčešće nisu sretni i obično završavaju kao promašaji. Bez mogućnosti popravka. Onima koji krenu takvim putem, nakon što prođe vrijeme mladosti i traženja samoga sebe, vrijeme lutanja i ideala, najčešće slijedi iskustvo gubitka kontakata (prijateljstva brzo ishlape) i samotnjačkog života. Redovito uz osjećaj promašenosti i razočarenja. Na kraju balade imat će sreću ako dobiju mjesto u kakvom domu za starije i nemoćne u kojemu im nitko nikada neće dolaziti u posjetu.
Stoga, slijedeći samo zdrav razum, nema nikakve dvojbe da je najbolji i najsigurniji put upravo onaj na kojega nas upućuje naša tradicija: osnovati obitelj, podizati djecu i veseliti se njihovu razvoju, raditi svoj posao, graditi karijeru prema vlastitim mogućnostima i sklonostima, i tako dati svoj osobni obol dobrobiti i svoje zajednice i društva u cjelosti. Dovoljno za ispunjen i smislen život.
Više na: https://tockanai.net/index.php/u-potrazi/239-zasto-ste-sami
Hitovi: 11366