Sumrak Zapada (?)

• 
• 

 

Čitaoče štovani, ako si kojim slučajem došao na ovaj naslov, moramo te upozoriti da bi možda bilo najbolje da ga propustiš i ideš dalje ako nisi spreman na pojačanu dozu mučnine, gorčine i potonuća u neraspoloženje na duže vrijeme i svega onog što prati zabrinutost i strah za budućnost svoju i svojih najmilijih, osobito onih najmalđih. Ako je, naime, i stoti dio ovoga o čemu je riječ u tekstovima koje vam ovdje donosimo istinito, a nema baš nekih posebnih razloga da ih ignoriramo, ne piše nam se dobro. Nama, ovom svijetu u kojem živimo, našem načinu života, našoj tradiciji, vrijednostima koje smo baštinili od svojih predaka. Ipak, ako odlučiš vidjeti o čemu se radi, ne dopusti da ovlada tobom osjećaj beznađa i nemoći, jer na koncu konca tu je uvijek Onaj koji nas je sve stvrorio i čija je riječ uvijek posljednja. A On nas zacijelo nije stvorio i doveo na ovaj svijet da bi nas tako olako prepustio silama tame i zla.

 Nismo skloni teorijama zavjere, ali smatramo da ih nije mudro ni ignorirati. Ne samo stoga što, možda, i nisu bez nekakve osnove, nego i za to što one lako padaju na plodno tlo, pa mogu biti uzrokom straha, frustracija, zabluda, pogrešnih odluka i manipulacija. Pojedinačni pokušaji njihova razjašnjavanja, makar bili i od najvećih autoriteta, ne mogu biti učinkoviti. Nezaobilazna je tu uloga države i njenih institucija u zaštiti sveukupnog integriteta svojih građana, i to na način da u okviru zakonskih nadležnosti imenuje nezavisna tijela (povjerenstva, komisije) sastavljena od najistaknutijih znanstvenika odgovarajućih profila, potpuno nezavisnih u svakom smislu (financijskom, ideološkom, svjetonazorskom itd.) koji bi proučili cjelokupnu problematiku i donijeli konačnu prosudbu koja bi onda bila osnova za donošenje konkretnih odluka i njihovih provedbi.Ur.

Mario Stefanov: Posrtanje zapadne civilizacije – tko je pozvao jahače apokalipse?
Mario Stefanov, Geopolitika news, listopad 28, 2020

Nema više nikakve dvojbe, u smjeni povijesnih epoha i pod plaštom fabriciranih katastrofa – ekonomskih, ekoloških, javno zdravstvenih i beskonačnih ratova – pred našim očima lomi se nekada ponosna zapadna civilizacija i pretvara u sustav međusobno sukobljenih autoritativnih državnih i para državnih entiteta i novih carstava koja se pokušavaju izgraditi. Na djelu je stvaranje društva i ekonomije utemeljenih na fabriciranim uzastopnim šokovima i beskonačnim katastrofama neoliberalne ekonomske i socijalne agende, koje po prirodi stvari traže izvanredne mjere i ograničenja slobode građana i na kraju, ono što je konačni cilj – njihovo pretvaranje u neku vrstu modernih kmetova i mirenje s bezočnom pljačkom nacionalnih bogatstava. Zapadna demokracija pretvara se u svoju vlastitu karikaturu na opće veselje svih autoritativnih režima ostatka svijeta.

Nepobitna je činjenica da kreatori i politički izvršitelji neoliberalne ideologije, kao temeljnog pokretača takvog slijeda zbivanja, nikada nisu zatvorili niti jednu krizu niti katastrofu koju su potaknuli, a najmanje otklonili njezine posljedice. Razumljivo, jer one su potrebne za održanje kontinuiranog izvanrednog stanja kao paravana za pljačku vlastitih naroda. Pandemija koronavirusa samo je jedna u nizu katastrofa neoliberalne ekonomije i zacijelo ne posljednja, kao što posljednja nije bila ni nikada okončana pandemija HIV virusa, koja je u svoje doba promjenila lice svijeta. Ako je pandemija HIV-a promjenila paradigmu odnosa prema spolnosti, tada će, slijedom povijesnih iskustava, i pandemija koronavirusa iz temelja promjeniti socijalne interakcije u smjeru njihova ograničenja i dodatnog cijepanja ionako podijeljenog društva na izolirane manje grupe i pojedince. Svaki otpor bilo kakvom obliku ekonomskog ili političkog nasilja time će biti ograničen u korijenu, a od demokracije, ukoliko takva agdenda uspije, neće ostati ni slovo na papiru. Osjeća se to već i danas, kada se pod pokrićem i s opravdanjem koronakrize zabranjuju skupovi, ograničava broj ljudi koji se u isto vrijeme smiju naći na jednom mjestu i otežava rad parlamenata zapadnoga svijeta.

U svakom slučaju, središta gospodarske i financijske moći najrazvijenijih država Zapada postigli su ono što su planirali – neprekinuti niz katastrofa i društvenih sukoba koji im omogućavaju primjenu sile i olakšavaju vladavinu u cilju pljačke vlastitoga stanovništva i njihova pretvaranja u kontrolirane spodobe pune straha i neizvjesnosti i jeftinu radnu snagu na samom rubu preživljavanja, o čemu svjedoči sve veća zaduženost i siromaštvo stanovništva i nestanak srednje klase.

Gospodari neoliberalne ekonomije i globalizacije pokorili su na kraju vlastito stanovništvo istom metodologijom kojom su prije toga pokorili ostatak svijeta. Formula stvaranja kriza i ratova diljem svijeta i potom nasilnih intervencija kako bi se krize i sukobi otklonili primjenjena je sada uspješno na domaći politički teren zapadnih demokracija. Stvoren je presedan koji će odrediti budućnost zapadnoga svijeta. Stara vanjskopolitička deviza – zavadi pa vladaj ili drugim riječima stvaranja sukoba i nasilnog upletanja u njihovo razrješenje aplicirana na vlastito društvo i stanovništvo omogućila je masivni nesmetani transfer bogatstva odozdo prema gore, kao što je stoljećima osiguravala preljevanje bogatstva u najmoćnije države Europe i SAD iz cijelog svijeta.

No, na domaćem terenu ona je, usporedno s prelijevanjem bogatstava od slabijih prema jačima, razorila temelje socijalnog ustroja zapadnih društava, posvađala sve društvene grupe međusobno i potaknula na neviđeni egoizam i nedostatak bilo kakve empatije prema pojedincima i društvenim grupama. Uspješno je unutar društvene strukture potisnula svako etično razmišljanje i praktično djelovanje.

U konačnici, neoliberalna ekomoska i socijalna agenda ubila je zdrav razum, cijelu zapadnu civilizaciju dovela na rub provalije i izvrgnula je ruglu i podsmijehu nedemokratskih režima Azije i Afrike. Kineska komunistička partija, kojom je toliko zaokupljena američka i europska politika, zapravo može biti zadovoljna kada u političkoj praksi zapadnih vlada sve jasnije razaznaje svoju vlastitu autoritarnu sliku, ali za razliku od prilika u svome dvorištu, i totalno disfunkcionalno zapadno društvo bez morala i ideja. Nije, stoga, neobičan sve češći kineski i ruski odgovor na zapadne kritike – a u čemu se, zapravo, mi suštinski razlikujemo? Nije bez vraga ni cinično Putinovo oslovljavanje zapadnih sila svojim „partnerima“. Utemeljeno je pitanje u čemu su oni zapravo partneri.

U tom kontekstu disolucije zapadnih društvenih struktura i moralnih odrednica nameće se ozbiljno pitanje, mogu li se, bez obzira na visoku tehnologiju, takva društva uopće oduprijeti vanjskim udarima na što posljednjih desetljeća uporno upozoravaju britanski vojni teoretičari. Povijest daje bezbroj primjera. Za svoje doba visokotehnološko i nominalno vojno nadmoćno, ali iznutra podjeljeno i disfunkcionalno Rimsko carstvo raspalo se kao kula od karata pred naletom unutarnjih sukoba i vanjskog pritiska za njih primitivnih plemena.

Nije pretjerano reći, postojećim stanjem ozbiljno su ugroženi obrambeni sustavi zapadnoga svijeta, a u kolikoj mjeri teško je procijeniti, ali nikakav ili zakašnjeli odgovor na biološki udar virusa SARS-CoV-2 zapadnih društava svjedoči postojanje problema. Obrambeni sustavi, što se javno izbjegava kazati zaduženi su i za obranu od takvih ugroza. „Na primjer, američka javnost primjećuje da potrošnja 700 milijardi dolara obrambenog proračuna za 2020. godinu nije spriječila COVID-19 da ubije više Amerikanaca nego što ih je umrlo u svim ratovima nakon 1945.“ – upozorava profesor sa sveučilišta Harvard Joseph S. Nye Jr. u svome članku „Post-Pandemic Geopolitics“ od 06. listopada ove godine.

Uostalom, koliko je posljednjih desetljeća vrhunca vladavine neoliberalnog poretka posrnuo nekada moćni i ponosni Zapad svjedoči i samo njegovo vodstvo.

Dovoljno je samo pogledati čelnike najmoćnijih država Zapada danas i prije 50-ak godina. Uspoređivati Donalda Trumpa s predsjednicima kao što su bili Dwight Eisenhower, John F. Kennedy, Lyndon Johnson ili Ronald Reagan, potpuno je besmisleno i rezultira samo spoznajom dubine civilizacijskog pada. Jednako govori i pokušaj usporedbe aktualnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona sa Charles de Gaulleom ili Angele Merkel s prvim njemačkim posljeratnim kancelarom, velikim Konradom Adenauerom, koji je Njemačku uzdigao iz pepela. Usporedba je to divova politike i osobnosti s krpenim lutkama na koncu, kojima upravlja netko drugi. Usporedbe neodoljivo usmjeravaju misli na Orwellovu viziju budućnosti – neznanje i nesposobnost su moć.

Nekada moćni Zapad pretvara se u civilizacijsku i ekonomsku ruševinu koja se ne može oduprijeti jednom virusu i epidemiji bolesti. Nije se za čuditi nerazvijenom dijelu svijeta, ali da tehnološki zapadni div u 21. stoljeću stenje pod udarom bolesti, na ovaj ili onaj način – povijesni je događaj. On ne svjedoći tehnološku inferiornost, jer ona ne postoji, nego na ekonomsku i političku inferiornost prema ugrozi i stvarnu pozadinu krize i posrtanja zapadnoga svijeta.

Potpuno je jasno kako pojava globalne bolesti, kao jahača apokalipse, nije slučajna i da se svjesno koristi za stvaranje ekonomske krize koja će biti pokriće za do sada neviđenu pljačku stanovništva zapadnoga svijeta. Iz proračuna svih u ime otklanjanja kriznih učinaka direktno će se transferirati novac onima koji već imaju sve, onima koji su kao Donald Trump platili 750 dolara godišnjeg poreza – kako bi tobože očuvali radna mjesta. Proračunski novac leći će i na račune koorporacija najbogatijih ljudi svijeta kao što je Warren Buffett, koji sam u čudu konstatira da plaća manji porez od svoje tajnice.

Dakako neće oni očuvati nikakva radna mjesta, jer slijedi velika transformacija globalne ekonomije koja će današnja radna mjesta otpuhati s društvene scene, a milijarde eura i dolara oslobođenih poreza, jer je tobože riječ o kriznom i socijalnom transferu, strpat će se prijevarno u džepove moćnih. Milijarde koje tim spodobama prolaze pored očiju i kroz ruke ne uništavaju samo stanovništvo nego i njih same jer postaju bezumni monstrumi nasmješenih lica i umilnih glasova.

Tko i kada je zazvao tog jahača apokalipse nikada se neće doznati, no potpuno je jasno kako se bolest Covid-19 nije pojavila nepozvana. Koronavirus vjerojatno nije prirodna pojava, već, moguće, fabricirano biološko oružje koje upravo postiže svoje ciljeve. Jeftina srednjoškolska psihologija, koja se u javnost pokušava plasirati na tezi da čovjek ne voli nekontrolirane događaje izvan ljudskog utjecaja pa spremno prihvaća teze da iza pošasti netko stoji, djeluje tako bezdano glupavo usred ekonomske i socijalne pustoši koja se širi. Takve teze o sklonosti ljudi teorijama zavjere služe ne samo obmani, nego i dodatnom poniženju građana, čineći ih budalama i pokušavajući ih uvjeriti da su slabi i nemoćni. Već i sljepac vidi da pustoš stvara čovjek, a ne priroda preko virusa, koji je, kao u kakvoj dječjoj slikovnici, pobjegao sa šišmiša ili kako se za virus HIV-a tvrdilo da je prešao na čovjeka s majmuna. Ono što je stvarna pozadina koronakrize se već događa – prelijevanje bogatstva. Ono je uz pomoć koronakrize daleko odmaklo. Američki „Bloomberg“ početkom listopada piše da „pandemija Covida-19 transformira ekonomiju zemlje na takav način da pripadnici uske klase milijardera dobivaju nesrazmjerno velike prihode“ . Prema Bloombergovom indeksu milijardera 50 najbogatijih Amerikanaca sada raspolaže s 2 bilijuna dolara što je 339 milijardi dolara više nego prije koranakrize, početkom 2020. godine.

Još je jedan jahač apokalipse na djelu. Rat, vječni pratitelj povijesnog kruga civilizacije postaje neprekinut niz sukoba bez kraja i konca. Ni taj jahač apokalipse nije stigao nepozvan. Umjesto nekadašnjih svjetskih ratova u kojima se znalo tko s kim i zašto ratuje, pa i tko je na kraju pobjednik, svijet je ušao u jedan fragmentirani beskonačni rat za svjetska bogatstva, moć i stvaranje novih carstava. I tu djeluje Orwellov prikaz budućnosti kroz devizu – rat je mir. I uistinu tako danas izgleda mir – kao beskrajni rat svih sa svima. Jednako kao stvaranje krize na domaćem terenu u cilju preljevanju bogatstva od slabijih prema jačima, na vanjskopolitičkom planu to čine inducirani sukobi i ratovi. Oni omogućavaju politički i vojni utjecaj najmoćnijih zapadnih država na ključna područja svijeta radi iskorištavanja energenata i osvajanja novih tržišta i u konačnici preljevanje bogatstava prema europskim silama i SAD. To su dvije strane iste neoliberalne agende, ukratko rečeno – pljačka na svjetskoj razini i pljačka u vlastitoj kući.

I takva slika svijeta bi po zagovaratelju neoliberalnog poretka, američkom znanstveniku Francisu Fukuyami trebala biti kraj povijesti i doba beskonačne i blistave vladavine liberalne demokracije kako je ustvrdio u svojoj glasovitoj knjizi „The End of History and the Last Man“. Možda uistinu nastupa kraj povijesti, ali je Fukuyamino određenje trenutka možda bio samo kraj početka, a sada, moguće, nastupa pravi početak kraja povijesti u agoniji neoliberalnog sustava. Možda je Fukuyama bio u pravu iako njegove tvrdnje sada izgledaju smiješne. Možda je prije svih osjetio da se sprema nešto veliko koje nadilazi i sam pojam smjene povijesnih epoha.

No ono što autor kraja povijesti ne vidi je povijesni hod uvijek u istom krugu. Razlika je samo u tehnologiji – sve ostalo se ponavlja. A obrtimično ponavljanje povijesti ne znači ništa drugo doli kraj povijesti u kontekstu njenog ljudskog shvaćanja. Američki književnik Mark Twain, kada su mu prigovarali zbog njegove ocijene o ponavljanju povijesti, blago i duhovito je odgovorio: „ U redu, ne ponavlja se, ali se ipak savršeno rimuje.“ Retrogradni tijek povijesti koji se upravo odvija povratkom na feudalne strukture u režiji neoliberalnih gospodara na zapadnim prostorima nije ništa drugo do povratak na stanje prije stotinu ili više stotina godina. Taj povratak je samo segment kružnoga tijeka povijesti i oličenje je onoga što se uistinu može promišljati kao kraj povijesti, ali nažalost ne onakav o kakvom je govorio Fukuyama. Pravi kraj povijest, dakako, neće odrediti čovjek, ali će se on do tada vrtiti u beskrajnom krugu rušenja i građenja bez ikakvog kvalitativnog pomaka naprijed. Uvijek isti krug zla i pohoda jahača apokalipse.

To je današnja stvarna slika onoga što je teoretičar i apologet neoliberlanog ekonomskog i socijalnog poretka Francis Fukuyama opisao u svome, sada možemo slobodno reći, karikaturalnom djelu „Kraj povijesti i posljednji čovjek“, ustvrdivši kako je liberalna demokracija kraj povjesnog tijeka.

No jedno je sigurno: ono što donosi kraj povijesti, kako ga je definirao Francis Fukuyama, neće biti njegova liberalna demokracija nego, mnogo vjerojatnije, ekonomska i socijalna apokalipsa zapadnoga svijeta kao učinak upravo one neoliberalne ekonomske i društvene teorije i prakse na koju se Fukuyama poziva.

Izvor:

https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-posrtanje-zapadne-civilizacije-tko-je-pozvao-jahace-apokalipse/

 

Neka vas ne odbije učen naslov jer o ono o čemu ću ovdje pisati obično je i svakom bistrijem oku razaznatljivo, a pisat ću jezikom jednostavnim, nekićenim, tek tu i tamo posuđujući po koju figuru, misao ili prispodobu iz filozofsko-teološkog vokabulara. I pisat ću o državi vražjoj kao kontrapunktu Države Božje – kako nastaje, što ona jest i što trebamo činiti kako bismo joj se suprotstavili.

Civitas Diaboli u najširem smislu jest globalno društvo u nastajanju sa svim pripadajućim mu manifestacijama novog totalitarizma, naoko mekšeg i suptilnijeg od dvaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, no uistinu još zloslutnijeg i sveobuhvatnijeg. Pri tomu teološko podrijetlo samoga pojma jest neobvezujuće za sami tekst, no ne niječem da taj izbor simbolizira stanoviti kontekst.

Osnovna ideja teksta temelji se kršćanskom teološkom učenje da je đavao Božji majmun, zlobni oponašatelj, on parazitira na Božjem djelu, nesposoban je da sam stvara, nego djeluje kroz kvarenje već stvorenog. Taj mi se obrazac mišljenja svijeta učinio pogodnom za objasniti mehanizam na koji se u suvremenom svijetu nekadašnje krjeposti preobražavaju u svoju suprotnost, to jest u opačine najgore vrste. Glavna značajka suvremenog doba jest zatiranje kršćanske civilizacije i njezina restitucija sasvim novom, oprečnom civilizacijom, koja još uvijek, mimikrije radi, zadržava neka izvanjska obilježja kršćanske civilizacije, štoviše često se tvrdi da neka suvremena izopačenja jesu logična realizacija Kristova nauka. Nije stoga čudno da se naprednjaci često pozivaju na Krista dok napadaju kršćane i kršćanstvo.

Tako se kršćansko učenje o jednakopravnosti i dostojanstvu svih ljudi jer su, ma koliko različiti bili, svi oni djeca Božja – preobrazilo u afirmaciju i poticanje onoga najnižeg u ljudskoj naravi kao jedinog istinskog identiteta osobe, da bi se na koncu iz te perverzije crpilo pravo na povlašten položaj u društvu i moralnu nadmoć. Međutim, tako se zapravo brišu osobe i osobnosti, a ljudi svrstavaju u skupine, suprotstavljena plemena, dok kompleksni osobni identitet sve više biva zamijenjen plemenskim identitetom. Nacije se proglašavaju zlom, a podržava se regresija k plemenskim identitetima. Zapovijed ljubavi se preokreće u mazohizam i samomržnju. Pogledajte samo one groteskne bijelce u Americi koji u ozračju BLM revolucije pokušavaju biti veći crnci od crnaca samih, pogledajte konačno naše aktiviste koji diviniziraju migrante i u najcrnjim tonovima oslikavaju svoj narod i svoju državu koja ih – kakva god bila – dobro plaća za ustrajno podrivanje iste te države. Teško je u toj autodestrukciji ne vidjeti izobličenje kršćanskog poziva na ljubav prema bližnjemu.

Francuski autor Louis D'Alencourt o suvremenom društvu kaže: ''Sadašnje društvo više nije mudro, ono je bezbrižno /ziheraško/, neumjereno, ujednačeno /egalitarno/, nije milosrdno, tiransko je i totalitarno. Zlo je zamijenilo dobro, a dobro je zlo, kako kaže Izaija. Ono ubije djecu u utrobi majke /abortus/, mijenja prirodne zakone /GMO, homoseksualni brakovi…/, uzdiže grijeh kao temeljno načelo /puteni život/ a gura duše u ništavilo golog materijalizma'' (https://croativ.net/louis-dalencourt-objave-s-kraja-vremena-virus-kaosa-10296/). Autor takvo stanje prepoznaje kao ''društvo antikrista'', no ostavimo li po strani izravne teološke aluzije, njegova dijagnoza stanja i dalje drži vodu. Uostalom, u svima nama postoji nešto kao dubinska svijest o prirodnom poretku stvari, i ona nam također govori otprilike isto, samo što njezin glas, iz ovih ili onih razloga, često potiskujemo.

Uloga Hrvatske u ovom globalnom procesu nije pretjerano bitna, no zanimljivo je vidjeti kako se retorika političkih aktera s vremenom mijenjala i prilagođavala imperativu vremena: posvemašnjem moralnom relativizmu i praznoslovlju političke korektnosti. U toj se prilagodbi posebno ističu ljuti desničari hadezeovske provenijencije. Gledam tako kako se na ovdašnjim desničarskim portalima plitkoumni komentatori trude suhim zlatom okovati Pupovčevo domoljublje, obraniti od ''ekstremne desnice'' Plenkovićeva ministra za iskazivanje sućuti na srpskim grobištima i, naravno, uvjeriti cijelu Hrvatsku javnost da je ''Andrej'' najgenijalniji političar u ovom dijelu svemira. A i šire. Čak i kada prenose vijesti iz inozemstva, recimo o aktualnim prosvjedima protiv stožerokracije u Njemačkoj i nekim drugim europskim zemljama, oni prenose gotove formulacije i stavove Hine, Jutarnjeg lista i drugih srednjostrujaških medijau kojima se normalno proglašava ekstremnim, a prosvjed za slobodu okupljanja fašizmom.

Zamašna rekonkvista bratsko-jedinstvenih odnosa između Hrvata i Srba jedan je od glavnih pokazatelja toga stanja. Stanja u kojem je Thompsonovo klanje na naslovnici srpskih Novosti duhovita satira, a karikaturalni prikaz jednog od aktualnih ministara kao medvjeda na lancu gnjusni napad na hrvatske svetinje, to jest nepogrješivog premijera i njegovu vladu. Takvoj sprdnji s istinom i zdravim razumom suprotstavljati se moramo i kada se suprotstavljanje čini uzaludnim. Jedan od načina je spomenuta satira, drugi je uporno ponavljanje naoko banalnih istina koje zakulisni lutkari uporno nastoje izokrenuti. Treći je, ujedno i najvažniji, vlastitim životom svjedočiti istinu.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-damir-pesorda/58414-damir-pesorda-civitas-diaboli

 

 

Jesmo li u Apokalipsi? Hollywood nas je konačno za to odavno pripremio sa svojim filmovima katastrofa, teorijama zavjere, među koje pripada bar dio onih bakterijoloških. Iluminati su sve predvidjeli: Oni na zemlji žele 500 miliona ljudi što podrazumjeva eliminaciju više od 7 milijardi. Statističari Apokalipse se mogu u ritmu i prevariti. To bi trajalo jako dugo, a u scenarijima Hollywooda od kojih zastaje dah sve je učinkovitije. A Covid-19, iako je zloćudno predstavljen, u 3 mjeseca je proizveo samo par tisuća žrtava na svjetskom planu.

Radi li se o ratu virusa? Da, ali ne o onom za koji se vjeruje da jest. Samo korištenje virusa pokazuje se daleko opasnijim od samog virusa. Zbog toga je isti naslov za dva teksta. Virus je došao da unese kaos zbog pristupa liječenju koje se vrši, ali također jer otkriva jednu drugu bolest, bolest duha koji navodi ljude da biraju lijekove gore od same bolesti koja proizvodi kaos uvjereni da čine dobro.

Bila daleko od mene pomisao da umanjujem opasnost kobnog virusa, ali treba sačuvati trijeznu glavu i oštrovidno oko. Sigurno je da ima virusa. Sigurno je da su zarazni. Sigurno je da je neizbjenžno da ima i smrti. Ali to nije ni bič, ni katastrofa, a ni opasnost za svijet. Ukratko, to je samo prijetnja.

A onda čemu tolika oluja u čaši vode?

Možda će bura u čaši vode ugroziti kolosa na glinenim nogama kakvo je naše društvo koje je toliko ponosno na sebe a istovremeno tako lomno i jadno. Oni toliko mućkaju tu čašu da bi joj dali važnost i konačno će stvoriti ogromni val koji će na svom putu sve pomesti i odnijeti.

Slon se boji miša. Grmi od straha, panično gazi sve unaokolo kaotičnim pokretima i na kraju će shvatiti da mali miš i nije bio opasan. Kad se slon zaustavi primijetit će da se nalazi usred ruševina koje je izazvao svojim nekontroliranim strahom.

Ako ovo nije bič, a još nije, onda je kazna. To je strašna kazna koja ima za cilj navesti ljude da shvate u kakvom svijetu žive i tko zapovijeda.

Nedjeljno Evanđelje je posebno rječito u tom pogledu. To je vjerojatno razlog zbog kojeg se demon pomamio da ušutka crkve nedjeljom da taj tekst ne odjekuje u njegovim ušima.

Što je to jučer rekao Isus? „Ako je sotonino kraljevstvo podjeljeno u sebi kako može opstati? (Luka, 11:18) Dodajući: „Karaljevstvo u sebi podjeljeno uskoro će biti razoreno i njegove građevine će se uskoro jedna za drugom srušiti.“ Slušajući taj tekst imam osjećaj da upravo slijedim smjer.

Jer Covid-19 zbog kojeg se prolijeva toliko tinte i pljuvačke očito je djelo sotonino i to se njegovo djelo okrenulo protiv njega. Jer moderni svijet (Babilon) nije našao ništa bolje od toga da razara sve njegove /sotonine/ građevine, njegove /sotonske/ civilizacije. Je li to kolektivno samoubojstvo? Jer kad se zlo bori protiv zla … nastaje zlo.

Pisao sam o tome kako se Babilon samorazara. Priznajem da nisam zamislio ovaj način. Očekivao sam da su ljudi raznovrsniji; urušavanje će biti jadno; postupci su jadni jer su ljudi jadni.

Ali prije opisa ovog procesa ljudi moraju znati i shvatiti svijet u kojem žive inače neće moći odgonetnuti fundamentalne pobude. Zbog toga treba odmah odrediti metafizičke i nadnaravne uzroke koji objašnjavaju podslojeve našeg materijalnog života.

Malobrojni zapažaju, jer se radi o jednom dugom procesu, da mi živimo u jednoj civilizacijskoj mutaciji. To znači da se sadašnja civilizacija malo po malo briše u korist nove koja zauzima prostor. Stoga treba razumjeti da se radi o dvostrukom fenomenu: ne radi se samo o suzbijanju jedne civilizacije nego i o njezinoj zamjeni jednom drugom.

Ima više od 200 godina kako živimo zamjenu kršćanske civilizacije jednom drugom. To se ne može poreći i to nitko danas ne poriče.

ALI KAKVA JE TA DRUGA?

Također jučer, u Evanđelju Isus ponavlja tu jednostavnu istinu:“Tko nije sa mnom protiv je mene.“ Tako svatko zna da je moderna civilizacija kako svjetovno tako i duhovno postkršćanska i da zahtijeva život bez Boga, bez Isusa Krista i njegovog kraljevstva. Ako ta civilizacija nije s Bogom ona je protiv Njega. To kaže On sam. A oni koji su protiv Boga su u neprijateljskom taboru oduvjek. To je sotona, on je onaj koji iskušava, zavodnik, ukratko, demon i njegove horde palih anđela.

Ovo je neobjavljeno stanje koje se dogodilo poslije 1500 godina kršćanstva najavljeno je u Svetom Pismu kao vladavina zvjeri, kao društvo antikrista i sveti Ivan ga u Otkrovenju /Apokalipsi/ opisuje kao Babilon.

Babilonska civilizacija (to će reći: luciferijanska, po zvjeri, antikristova) djeluje uvijek prema dvostrukom principu:

1. Isključivanjem načela, vrijednosti, načina razmišljanja druge civilizacije – kršćanske.

2. Zamijenom /kršćanske civilizacije/: jedna ideja se zamjenjuje drugom, jedna vrijednost zauzima mjesto druge, jedan moral zauzima mjesto drugog morala.

Podražavanje /imitacija/ je tako strašna da se predstavlja na prvom mjestu u istim oblicima: društvu se predstavlja kao Dobro za društvo, pripisuje si velike vrline, opisuje se kao potrebom i nuždom, a ustvari se radi u obrtanju principa i vrijednosti bivše- kršćanske /civilizacije/ i prirodnog zakona koji je s kršćanskom civilizacijom prirodno povezan.

Njihove metode se lako razotkrivaju: one izbacuju i neutraliziraju kršćansku civilizaciju opisujući je kao rasističku, ksenofobnu, antisemitsku, homofobnu, seksističku itd. I razumljivo, kao retrogradnu i konzervativnu koja se suprostavlja „progresu“. Ove teme su prošle kroz trostruku prešu nacionalnog odgoja, medija i pravosuđa. Najveći dio načela /kršćanskih/ smatraju se za zakonski kažnjivim. Cilj nije samo neutralizirati neke protivnike nove civilizacije nego navesti ljude na autocenzuru, na samoreformiranje vlastitih ideja i ljestvice vrijednosti, uporišta, i konačno vlastitih misli. Tako se dobiva kršćane, čiji su preci prolijevali krv sprječavajući muslimansku invaziju u Europu, koji sami financiraju i organiziraju islamizaciju Europe prihvaćajući ogromne imigrantske valove na vlastitom tlu. Sljepilo? Izdaja? Ludost? Naivnost? Ne. Još gore: prihvaćanje stanja duha babilonskog mentaliteta, dakle luciferijanskog, jer su ovi vješto odbacili temelje vlastite civilizacije /kršćanske/ oglašavajući je suprotnom vlastitim principima.

I to ide dalje: država, nacionalni odgoj, industrija zabave preko filmova, serija, bori se protiv prihvaćenih ideja i predrasuda: Ustvari, radi se izbijanju iz glave ljudima i zadnjih refleksa zdravog razuma koji su podržavali staru civilizaciju.

Laži, manipulacije, rušenje /principa/ prikazuju se kao divne vrline, posebno nevinosti i iskrenosti, kako bi se zakrinkalo strašno i močno podzemno djelovanje: nepovratna promjena mentaliteta naroda i uporišta njegovih misli.

Da, zvjer vlada. Da, na nesreću, sadašnje društvo /Babilon/ promišlja često i ne-znajući, prema ludiferijanskim principima.

Mislite li iskreno da će čitava društva usmjerena protiv Boga ispravno razmišljati, davati znake suzdržanosti, mudrosti, da će razviti zdrave misli kad je već očigledno podvrgnuto poznatoj moći duševne smućenosti o kojoj govori sv. Pavao kao o zaslijepljenosti, o kojoj govori i Evanđelje?

Dok im se ne usadi Žig Zvijeri – ne će možoi ni kupovati, ni prodavati…
(Svaki od ova tri dulja dvostruka štapića označuju broj 6, tako da su brojevi u tzv. bar kodu omeđeni s 666 i to je već naša realnost)

Sadašnje društvo više nije mudro, ono je bezbrižno /ziheraško/, neumjereno, ujednačeno /egalitarno/, nije milosrdno, tiransko je i totalitarno. Zlo je zamijenilo dobro, a dobro je zlo, kako kaže Izaija. Ono ubije djecu u utrobi majke /abortus/, mijenja prirodne zakone /GMO, homoseksualni brakovi…/, uzdiže grijeh kao temeljno načelo /puteni život/ a gura duše u ništavilo golog materijalizma.

Jedino posvećujuća milost može roditi istinski unutarnji mir. Ljudi po Babilonu nemaju unutarnjeg mira, njihov duh je zaokupljen svijetom demona. Kako bi oni mogli poduzeti mjere za dobro naroda? Oni se ne mogu nositi s vlastitim stresom, svojim strahovima, s tim strahom ništavila koji vreba, i onim /strahovima/ vlastitih frustracija koji ih navodi da se samouništavaju pred našim očima.

ORKESTRIRANA LUDOST?

Sad znamo s kim imamo posla, istražimo metode.

Najzačudnije je trenutačno zauzimanje jednoglasnog stava: od samog početka se smatra da je virus: nepoznat, vrlo zarazan, vrlo opasan, veoma prijeteći, /vrlo/smrtonosan.

Nema rasprave, ako ima razgovora oni su potpuno neuravnoteženi, na jedan umirujući glas dolazi 99 drugih koji govore drugačije, ali uvijek u istom smislu. Okrećući gumb po osnovnim principima uvijek uspješne propagande.

Medijska orkestriranost je započela sredinom sječnja kad je grad Wuhan ušao u karantenu (11 miliona stanovnika). Svjetska zdravstvena organizacija službeno procjenjuje 17 mrtvih. To je prerano. Vrlo je mehanički kao „da se znalo ranije kao da…“ ili „procjena je da bi ovaj virus bio takav…“ „Dopustimo da Kina laže; da bi Svjetska zdravstvena organizacija mogla izraziti sumnje za kineske brojke“ … To bi davalo više vjerodostojnosti njenom pristupu i opravdalo suzdržanost.

Ali ne. Već sa 17 mrtvih svijet je u opasnosti, Kina se zatvara, razmjene se obustavljaju, putovanja zabranjuju.

Od dvije stvari postaje jedna: Jesu li poludjeli, skrivaju li nešto? Ludi, da, jer svijet je lud jer sluša sotonu i izvlači zaključke u jednom potpuno luciferijanskom svijetu. Ali ovo može skrivati nešto: Da epidemija stvarno ima snagu velike moguće opasnosti ili je odlučeno da takva bude.

Vjerujem da se radi o mješavini svega toga. Ima prljavih stvari u namjerama javnih moćnika. Ali ljudi su na svaki način zarobljenici jednog nenormalnog stanja duha koji ih gura u neku vrstu kolektivnog ludila.

Problem je u tome što je već bilo prethodnih sličnih događaja. Babilon ne udara ovako po prvi put.

CHARLIE- HEBDO

Afera Charlie-Hebdo iz sječnja 2015 izražava veliku sličnost s ovom Covid19 kao događaj koji je otkočio jaki emocionalni potencijal, nevjerojatan medijski prikaz na svjetskoj ljestvici a prije svega u zauzimanju jedinstvenih stavova koje su nametnuli eksperti.

Ono što je zapanjujuće kod Charlie-a je razilaženje između činjenica i njihove izvedbe: poravnanje računa, izvedba, u svakom slučajnu spektakularna, s opskurnim novinarima jedne opskurne tiskovine za koju cijeli svijet uopće nije bila briga (i briga ih i danas) najednom postaje čin koji je nedopustiv u ime slobode tiska i koji je atentat na slobodu izražavanja.

Za jednu malu novinu za koju gotovo nitko nije znao ni plakao za njom cijeli svijet se digao na noge. (Postoji li veća pogrda, provokacija i preuvelićavanje?). Cijeli svijet se pokrenuo, skandirao isti slogan; „republikanski marš“ koji se odvijao u cijelom svijetu i mobilizirao u Francuskoj 4 miliona ljudi (nikad viđeno) i 47 šefova vlada. Četvrtina vladara svijeta u Parizu radi jedne nepoznate tiskovine, što reći na to? I to u obranu tiska kojem nitko nije prijetio?

Ovo ima svoje ime: to je bila orkestracija i to vrlo dobro podmazana, jedna neobično velika manipulacija duha na najvišpj razini, dokaz jedinstva javne moći i medija, koji su bili jednodušni u tumačenju događaja i načina na koji je trebalo reagirati. Narodu se diktiralo što bi morao misliti, što bi morao raditi, a to je marširati!

I kod Covid19 nailazimo na uprvo istu sukrivnju i isto jednodušje s nijansama radi vjerodostojnosti između javnih (nacionalnih kao i nadnacionalnih) medija i istu nemogućnost otvaranja rasprave o temi i mogućnosti iznoštenja različitih mišljenja.

TKO IMA MOĆ DA TAKO BRZO NAMETNE SVIJETU, U PUNOJ JEDINSTVENOSTI ISTU IDEJU? TKO IMA MOĆ DIKTIRANJA ŠEFOVIMA DRŽAVA I VLADA DA IGRAJU KAO KORISNI IDIOTI? AKO SU TO MOGLI UČINITI ZA CHARLIE – HEBDO ZAŠTO NE BI NASTAVILI TAKO?

SADDAM HUSSEIN

Isto s jednakom moći laži, s jednakim pretjerivanjem, s jednakim raskorakom između pretpostavljenih optužbi i stvarnosti. Irak je bio iskrvarena zemlja nakon prvog Golfskog rata koja je životarila jedino zahvaljujući ugovoru nafta za hranu. Unatoč tomu Zapad nije oklijevao predstavljati režim Saddama Husseina kao veliku prijetnju cijelom svijetu jer je, tobož, imao oružje masovnog uništenja. I to se lagalo s zapanjujućom sigurnošću. U sjećanju mi je zaključak Jean-Marie Le Pen koji je ovako formulirao događaj:…“ /Bush/ je napravio hidraulični čekić da stisne muhu koja je uprljala zmaja.“

Nismo li svjedoci istog postupka s Covid19 koji bi po veličini trebao nadići epidemiju?

STAV FRANCUSKE PREMA TERORIZMU

Ono što je od svega najopasnije je duh sustavnosti kojim se stvara navika u stanovništvu. Najbolji primjer, jer je proživljen i još živi, je postupanje s terorizmom. Ima još drugih stvari ali se ova ističe ne samo po metodi nego i po duhu. To je stanje duha koje još uvijek utječe na odluke javnih vlasti. Sastoji se u tom da moguća lokalna prijetnja postaje univerzalna, globalna. Prema definiciji teroristički napad je ograničen u vremenu i prostoru i uvijek odgovara utvrđenim ciljevima. U zemljama koje se suočavaju s tom prijetnjom javne vlasti osiguravaju samo mjesta s velikom mogućnošću /napada/, iako se zna da se borba odvija razbijanjem mreža /terorističkih/. Nije tako kod nas. Od atentata iz 2015 smatra se da je cijela Francuska u opasnosti i da treba zaštititi sve, da je svatko ugrožen, i to zbog jednog atentata godišnje. To znači da se još i danas uzimaju trajne mjere opreza (obilazak vojske, zabrana zaustavljanja pred školama, gomile vreća na pristupu svim javnim manifestacijama, itd.) sve radi nultog rizika, minimalnog postojećeg rizika u odnosu na globalnu prijetnju.

U 2016 nije bilo terorističkih atentata u Francuskoj izuzev nekoliko izoliranih ispada koji se tiču više psihijatrije (vrste islamske agresivnosti) nego prostora antiterorizma. Ali se sve radi kao „kao da“: kao da bal Cantal predstavlja isti rizik terorističkog napada kao velika pariška željeznička stanica u vrijeme najveće gužve. Idite i recite redarima bala da nije potrebno kopati po torbicama na ulazu. Oni vas gledaju kao opasnog ubojicu jer su svi uvjereni da smo svi prijetnja.

BITNA TOČKA JE: UPRAVLJANJE RIZIKOM

Ljudsko biće u svojoj suludoj trici za napretkom, nakon što se oslobodilo Boga, također je izgubio i osjećaj za mjeru, božansku mudrost. Izgubilo je umjerenost, oprez, ono uzmicanje koje se očekuje od upravljača. Javne vlasti više ne znaju upravljat drugačije nego samo prema hladnim i bezličnim matematičkim /kompjutorskim/ modelima koji blokiraju svaki normalni osjećaj. Oni su roboti.

Ova nova civiliacija više ne zna upravljati rizicima kao u stara vremena. Ona sve više upada u klopku i primjenjuje svoj princip predostrožnosti na sve čega se dotakne kao da se radi o terorizmu. Mi smo dakle po njihovoj logici svi krivi, sve je prijetnja, sve je sumnjivo. Kad je u pitanju naš virus svi smo nositelji /virusa/. Bez obzira što ga najveći broj ljudi nije na sebi /u sebi/ nosio ni iz daleka ni iz bliza: Predpostavljeno je da su svi krivi.

Sve izgleda kao da se radi o terorizmu: Jedna stanica je napadnuta? Treba zaštititi sve stanice. Prosudba je uvijek utemeljena na teorijskoj mogućnosti kojoj se daje globalni indeks 100% čak i onda kada je 0,1%. U slučaju „ako“, „nikad se ne zna“, „možda“. I populaciji se prikazuje kao da je „0,1% isto kao „100%“.

Tipičan primjer: Sjedinjene Države koje zatvaraju svoje luke za cijelu Europu bez ikakvih izuzetaka, čak i prema zemljama u kojim nije bilo nijednog oboljelog, osim Ujedinjenog Kraljevstva koje ipak broji nekoliko „slučajeva“. Dva slučaja dvije mjere ili dokaz kako je prijetnja prenapuhana, teorijska. A onda se prosudba svih nositelja urušava, zar ne?

Eto ljudske ludosti u društvu koje je vođeno duhom demona a ne Bogom: čovjek čovjeku postaje vuk pod izgovorom predostrožnosti i sigurnosti. Svi mogući nositelji su svi krivci i svi osuđeni.

Oni koji razmišljaju prema božanskoj mudrosti, kako su to činile stare civilizacije, sačuvali su osjećaj mjere i odmjerenosti: Ne radi se o tome da su svi sumnjivi nego „neki su sumnjivi“ dobra strana sumnje oslobađa a ne osuđuje.

Ako se predpostavi da stanovništvo Francuske broji 66,6 miliona 0,1% iznosi 66 000 osoba. Večeras će se donijeti odluka o zatvaranju cijele države ili sljedećih dana zbog 5500 slučajeva, 400 teških, hospitaliziranih i 127 umrlih. Što je neopravdano i ni u kom slučaju nije globalna ugroza u odnosu na cjelokupno stanovništvo. Dakle, jedino ovaj mentalitet koji je izgubio orijentaciju može učiniti da povjerujemo da je 100% ljudi ugroženo i tako djelovati i štititi sve nas a ustvari se radi o 0,1%.

Ne, nisu svi nositelji nego su samo neki nositelji: tiče se samo onih koji su bili u direktnom kontaktu s bolesnim. Jedino su za njih nužne mjere karantene i izolacije. Kako se taj broj uvećava karantena se uvećava prema tom broju.

Ovdje se stavlja u karantenu sveukupno stanovništvo i uvjerava se da su potencijalno ugroženi bilo da su nositelji /zaraze/ ili nisu. Mogućnost „ne biti nositelj“ se sustavno izbacuje i ljudima se uskraćuje procjena: ovdje je bitna manipulacija.

Ne, nismo svi ugroženi. Znamo da Covid19 uglavnom ubija starije osobe i one koje pate od kroničnih bolesti, (Figaro). Oni to svakako ne žele reći da treba zaštititi rizično stanvništvo i prosuđivati trezveno. Jer „Ako je ovaj korona virus dobročudan u većini slučajeva može se pokazati smrtonosan kod određenih rizičnih pacijenata. Dobročudan je u većem broju slučajeva i zna se da se 80% slučajeva ne liječi u bolnici, da 5% zahtijeva ozbiljan pristup i respiratore, a da je stvarna smrtnost između 2 i 3%. Čak je i Francois Bricare, infektolog, koji je dao izjavu listu Le Figaro, liječnik izvan liječničke prakse.

Onda zašto se podržava govor straha, nabrajanjem broja umrlih koji služi za podržavanje nerazumnog straha u stanovništvu, straha koji šokira sve?

Postoji više razloga. Evo koji su:

1. Jer je virus nov i ne može se govoriti o lijeku. Liječe se simptomi. Kad nema lijeka može se reći da se brže umire tamo gdje se radi o gorkoj piluli sistema. Kažem „brže“ jer postoji mnogo smrtonosnih bolesti koje se liječi bez izliječenja ali produžavanjem života. To je slučaj s brojnim vrstama raka. Ali su /ti lijekovi/ poznati, zdravstveni sustav se drži pouzdanim iako su ovi lijekovi katkad opasniji od same bolesti (popratne pojave određenih lijekova i vakcina …). Dakle radi se o nepoznatom koji izaziva strah.

2. Mislm da je /suvremenom/ Babilonu urođen strah od smrti koji imaju svi ljudi koji žive pod vlašću zvjeri, koji nemju sigurnosti u sebi samima. Kad duša nema mira ne može biti mirna. Neprekidno nadmetanje i hvalisanje ništa ne mijenja, pogotovo kad put završi na kraju noći. Zbog toga ovo društvo toliko radi s uspjehom na produžavanju života tražeči kako prekoračiti prirodne zakone (genetskim manipulacijma, transhumanizmom …) zato jer se ustvari boji smrti. Njegovi odnosi sa smrću su čudni, nezdravi i sve više nastrani. Smrt je neprekidno na televiziji, u serijama, u video igrama, smrt je banalizirana, a država određuje koje su smrti dobre a koje su loše. Država ima svjo moral prema svojim kriterijima. Ubojstvo djece u majčinoj utrobi? To su dobre, autorizirane smrti. Uskoro će biti slično i za stare. Samoubojstvo? Ne predstavlja problem. Rak? Ni to, smrti od raka ne smetaju. Nasuprot tome smrti u prometnim nesrećama nisu dobre, nisu dobre, nisu politički korektne. Pušači? Nisu dobri, nisu dobre smrti. Masonska republika koja ime krvave ruke ( i to ne od jučer, hvasta se „nečista krv natapa naše brazde“) raspodjeljuje dobre i loše poene, dobre i loše smrti. To je nečasno pogotovo zbog desetaka tisuća nevinih života svake godine.

Onda je li ova opća nesreća kolektivna kazna za nagomilane grijehe? Ovo je, trenutno, je vrlo blaga kazna … 

3. ONI HOĆE ZAŠTITI SVOJ ZDRAVSTVENI SUSTAV

Ono čega se najviše plaše je zagušenje zdravstvenih i bolničkih struktura; Radije će zatvoriti cijelu zemlju, uništiti gospodarstvo nego preuzeti rizik zadovoljenje potreba bolničkih službi.

Tako blokiranje čitave države zbog nekoliko stotina hospitaliziranih bolesnika samo dokazuje da se radi o buri u čaši vode jer je broj oboljelih smješan u odnosu na sveukupno stanovništvo, ali također dokazuje da je naš zdravstveni sustav toliko blokiran svojim protokolima i kontradikcijama da je on sam nesposoban uhvatiti se u koštac s nekoliko stotina slučajeva!

Ustvari vlasti imaju izbor: preuzeti rizik sanitarne krize ili staviti pod tepih čitavu državu. Drugim riječima: ili sanitarni kaos ili opći kaos. Oni su izabrali drugo rješenje, loše rješenje koje ih u konačnici vodi do toga da će ih zateći obadva /i sanitarni i opći kaos/. Ako ih to tješi, čitav svijet će se naći u sličnom /kaosu/, jer su i druge zemlje učinile isto. Nismo li spomenuli, spominjući se Charlie-a, mogućnosti da naredbe dolaze odozgo, jer kako objasniti jednoglasnost, slaganje?
4. JER ONI NISU VIŠE SPOSOBNI VRATITI SE U NORMALU

Vidjeli smo: Umjesto da slušaju glas mudrosti i razboritosti, vlasti se odlučuju za stalnu nestabilnost države a odluke se mijenjaju svakodnevno. Rezultat je da je stanovništvo pod stresom, medicinsko obolje je pod stresom, stres se prenosi, uvećava broj bolesnih i ozbiljnost događanja.

Neprekidno se hoće činiti sve više i sve bolje, a sanitarni sustav je danas predimenzioniran, preopterećen, s velikom administracijom, pretehnologiziran, preskup i … Zatvoren je procedurama koje ga blokiraju i priječe, podrazumijeva se, da se suoče s alternativama koje su jednostavnije, prirodnije … i s rječju koja se ne može izgovoriti.

Govori se o spoznajii, na primjer, da je najveći broj lijekova proizveden u Kini; ali problem nije u tome nego o kemijskim molekulama koje sadrže ti lijekovi i o umjerenom ali i pretjeranom korištenju čije su višestruki sekundarni učinci strašni. Spoznaja problema nije u tom gdje su proizvedeni lijekovi nego se tiče njihovog sastava i korištenja, a taj se problem gura ustranu.

Čak i dobra volja osoblja koji se bavi bolesnicima nije u toku /s tim/. Sam sustav pokazuje svoje granice i svoju štetnost. Način liječenja bolesnika s korona virusom nije uvijek dobar i može otežati određene slučajeve i situacije … koje su potpuno prešućene, tabu tema.

KAKAV NAM KAOS PRIPREMAJU?

Nemamo još dokaza da su svojevoljno pripremili ovu epidemiju da bi prouzročili svjetski kaos. Kako sam ranije objasnio, vjerujem u ovom trenutku, da je odgovoran mentalitet društva koji pretjerano reagira jer je nesposoban preuzeti i najmanji rizik.

To će ih odvesti u samoubojstvo, u autodestrukeciju. Uskoro će se vidjeti je li ovo bio plan ili posljedica zlokobnih dezorijentiranih javnih moćnika.

Međutim, primijetio sam da se epidemija pojavila istovremeno s procedurom imeachement-a Trumpa i da izgleda prilično selektivna, jer su dva bloka, Sjedinjene Države i Rusija, izgleda pošteđena, unatoč američkom zapomaganju. /Treba voditi računa da je tekst pisan 16 ožujka i da su kasnije prilike drugačije. Op. K.P./

Međuovisnost gospodarstava i tokovi financija i roba su danas takvi da je svjetsko gospodarstvo ugroženo. Kina je danas tvornica svjeta koja je zaustavljena na dva mjeseca i pokrenut će se vrlo polako. To ugrožava veliki broj poduzeća koji ovise o tokovima čijie zaustavljanje je katastrofalno posebno ako su države neprekidno zatvorene jer zatvaranje prve ugrožava ostale.

Zatvaranje država karantenom u Europi je bomba sa strašnim kasnim paljenjem. Nije mi jasna sigurnost vlasti, … osim ako imaju nešto drugo u glavi.

Ustvari, nema više ugovaranja izvoz – uvoza i poduzeća će ubrzo iskrvariti. To će se dogoditi na lokalnoj razini jer su već mnoge aktivnosti dobile naredbu da se obustave. Država će preuzeti brigu o plaćama djelomične nezaposlenosti. To je prijedlog koji će uskoro preći desetine milijardi a neće riješiti ništa, jer kako nadoknaditi izgubljene poslove? Ovo će izazvati serijske gubitke što uključuje gubitak fiskalnih prihoda. Država je predložila plaćanje socijalnih i fiskalnih kotizacija u ožujku ali će u stvarnosti prihodi pasti na vrtoglav način jer će uplata /sredstava/ izostati, isto će se dogoditi sa svim kotizacijama za sljedeće mjesece koje neće biti uplaćene. Pad uplata i vrtoglavo povećanje potrošnje se zove bankrot. Ovdje ne govorim o burzama ili cijenama nafte koje još više, sa svoje strane, otežavaju opće stanje. Već su počeli.

Ukratko, ponavljam se, umjesto da prihvate isplativi sanitarnih rizik oni su izabrali opći kaos. Sad će imati obadva.

/Nastavak slijedi (2è partie : la dimension eschatologique et religieuse)

Le virus du chaos S franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović

https://croativ.net/louis-dalencourt-objave-s-kraja-vremena-virus-kaosa-10296/

Petar Tomev Mitrikeski docent je na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje povijest i filozofiju biologije te odnos znanosti i vjere, vanjski suradnik Instituta Ruđer Bošković gdje se bavi genetikom te Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje genetiku čovjeka. Ipak, široj javnosti je poznatiji kao jedan od sudionika HRT-ov Petog dana, u kojem komentira aktualna društvena pitanja. Zato je i naš razgovor s njime obuhvaćao kako pitanja iz domene znanosti, tako i ona iz područja društva, pa i filozofije, s kršćanskom vjerom kao zajedničkim nazivnikom. Na koja pitanja znanost još nema odgovor, kakva je budućnost kršćanstva na Zapadu, što pravoslavni i katolici mogu naučiti jedni od drugih, te zašto je kod nas tako malo ljudi spremno javno govoriti o Bogu, neke su od tema o kojima smo razgovarali. Intervju je prvi iz niza “Vjera i društvo” koji je ostvaren u suradnji s Agencijom za elektroničke medije.

– Gospodine Mitrikeski, zašto ste vjernik?

Vjerojatno mislite zašto vjerujem? Kratak odgovor glasi: iz ljubavi prema Gospodinu Isusu Kristu. Ali, pojasnimo kroz dugi odgovor. Bog Otac, naš stvoritelj dakle, je toliko uzljubio čovjeka da je Sina svoga jedinoga žrtvovao za nas nezahvalne ljude. Pa, ako je Sin, ljubeći Oca, dragovoljno postradao za čovjeka, neizmjerno nas uzljubljujući i time spasivši, kako da mu onda mi ne vjerujemo? Sin je bio poslušan Ocu do smrti – Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti (Mt 26,39) – i to smrti na križu, ljubeći i vjerujući Ocu do kraja. Kako mi onda možemo ostati potpuno ravnodušni, ustrajno ne vjerujući Gospodinu? Kako ga možemo ne ljubiti? Ufam se, dakle, plameno ljubiti Gospodina i zato mu, eto, vjerujem. Pa i ako umrem, živjet ću jer me je On otkupio…

No, ovdje možemo krenuti i s jedne druge strane, upitavši se treba li vjerovati? Tako postavljeno pitanje nas vraća na same početke. Naime, onomad davno čovjek je otpao upravo jer je zanemario ljubav prema svojem Tvorcu tj. oglušio se o njegovoj zapovjedi koja nije niti bila osobito teška, a zahtijevala je poniznost srca uz potpuno povjerenje u Božju promisao tj. otkazivanje od svoje volje u korist Božje (veliko je to otajstvo). No čovjek je u svojoj mahnitoj opijenosti uslijed zadovoljstva postojanja, eto, htio više. I pao je, zlorabeći svoju slobodnu volju, ostavljajući se stalno nadohvat smrti tj. postavši metafizički podčinjen grijehu koji ga je doslovno zarobio. Takav zarobljen, pak, nije mogao biti sa svojim Tvorcem tj. izvorištem svega života čime je i nužno morao prijeći u područje smrti tj. nebiti (ovo je svojevrsni ontološki paradoks, samoodricanje biti). Pao je, dakle, toliko duboko i onkraj života da ga je jedino Božja ljubav mogla spasiti (vratiti u bit), uz dramatično veliku cijenu. Otac je, naime, poslao Sina svoga jedinorođenca da iskupi palog čovjeka. Pa ako je Bog učinio toliko nevjerojatnu žrtvu za nas ljude, koji je onda naš patetičan izgovor da mu ipak ne vjerujemo?

Dopuštam ovdje da nekima ovo nije prihvatljivo umovanje. Štoviše, razumijem čitatelje kojima je ovakav teološki diskurs odbojan. Oni se oslanjaju na alternativnu logiku koja kaže da smo mi ljudi samo jedan omanji i nevažni dio svemira čije je postojanje samo puka slučajnost tj. jedna od mnogih mogućnosti došlih u postojanje onomad davno, prije gotovo 14 milijardi godina kada je nezamislivom snagom grunulo „niotkuda“. Oni bespogovorno prihvaćaju filozofsku mogućnost da naše ljudsko postojanje nužno slijedi usud svega ostaloga tj. rađamo se, bivamo i umiremo… i to je sve, nema ničeg iza, samo monotona mijena tvari i pojedinačne patetične sudbine proizišle iz sveopće determiniranosti. Razumijem da njima palost čovjeka izgleda kao njegovo prirodno stanje tj. kao evolucijski teret kojeg treba nositi čim bezbolnije, bez suvišnog trpljenja (posljedica toga je i sukladan te nadasve logičan zaključak, umrem li u slučajnom svemiru, živio sam slučajno). Postoje, dakle, posve logični razlozi za tvrdnju da ne treba vjerovati. Dopuštam. Na razini filozofske rasprave, naime, ova argumentacija drži vodu.

Nitko ne može opovrgnuti da se Gospodin utjelovio i uskrsnuo! Da bi se takvo nešto moglo ustvrditi i ponuditi kao racionalan zaključak, potreban je i racionalan dokaz. A takav jednostavno ne postoji tj. nije moguć.

Ali vodu itekako drži i prethodna argumentacija, ona teološka. Štoviše, zbog nje, ako ćemo biti posve filozofski pravedni, ovo puko i logički neumoljivo filozofsko umovanje o slučajnosti svijeta gubi snagu argumentacije. Naime, snaga sveobuhvatne Božje ljubavi koja je nagnala Oca da žrtvuje Sina radi palog čovjeka ovdje postaje nadlogična (ili superlogična, da se tako izrazim) tj. superiorna argumentaciji slučajnosti. Nitko ne može opovrgnuti da se Gospodin utjelovio i uskrsnuo! Da bi se takvo nešto moglo ustvrditi i ponuditi kao racionalan zaključak, potreban je i racionalan dokaz. A takav jednostavno ne postoji tj. nije moguć. Ne, ne, nije to da još nismo stigli do njega na ovom stupnju umovanja, već je prije to da se do takvog zaključka racionalno niti ne može doći. Da bi se moglo, bilo bi potrebno da se logički (filozofski) ili čak eksperimentalno (znanstveno) dokaže da su utjelovljenje i uskrsnuće nemogući. A to nije racionalno ostvarivo. Ne postoji filozofska argumentacija koja može osporiti logičnost utjelovljenja i uskrsnuća, niti pak postoji kontrolirani znanstveni eksperiment koji bi ih mogao opovrgnuti. Nije ih moguće niti zamisliti, posve su izvan racionalnog poimanja.

Naravno, uvijek se može ustvrditi ali, ja u to ne vjerujem. To je sasvim u redu, ali to nije racionalan argument već sekularno vjerovanje. Drugim riječima, pobornici skeptičkog pristupa se ne mogu služiti takvom argumentacijom jer ona ne počiva na racionalnosti već na osobnom uvjerenju, a oni, eto, nadasve glasno tvrde da su prije svega znanstveni. Tako, služeći se takvom argumentacijom izlaze iz područja znanstvenosti čime gube svaku vjerodostojnost. Suprotno, mi koji vjerujemo, mirne duše uvijek možemo upotrijebiti argument vjere, jer ju ne nudimo kao racionalnost već kao nadahnutu intuiciju tj. otajstvo. Eto, zato je, čak i na čisto logičkoj razini, posve opravdano vjerovati. U redu, logički je opravdano i ne vjerovati, ali je slabije argumentirano. Drugim, prizemnijim riječima, posve je logično da Bog zna bolje od čovjeka. I opet ovdje niti jedan ateist ne može ustvrditi nema Boga, jer da bi ostao vjerodostojan mora podastrijeti racionalan dokaz za to. Mi vjerni ne moramo, vjerujemo Mu na riječ.

– Nema mnogo javnih osoba, ako izuzmemo političke kampanje, koje su poput Vas spremne otvoreno o vjeri kao izvorištu svojih principa. Imate li osjećaj da postoji neki zazor ili sram od te teme?

Moguće. U moderno doba, zazor od svjedočenja vjere je čest. Potpuno je razumljivo prikrivati svoju vjeru tj. ne razbacivati se s njom nepotrebno. Potrebno je najprije vjeru iskreno živjeti, a tek ju onda – kada je neophodno – pokazivati. Biti skroman, krotka duha, bogobojazan, to je prevelika mudrost. No, ima trenutaka kada ju moramo svjedočiti. To nas, eto, dovodi do drugog dijela pitanja. Kod ljudi koji Crkvu promatraju kroz povijesnu prizmu, a prije svega kroz pogreške (prošle i sadašnje) crkvene administracije, kod njih je spomenuti zazor najočitiji. Ako ovo razmotrimo hladne glave i u krotkosti svoga srca, vidimo da neki od tih ljudi možda nekada jesu bili iznevjereni (na bilo koji način) od strane crkvene administracije ili jednostavno nisu u mogućnosti razlučiti nevjerojatno važnu i spasonosnu misiju Crkve od nespretnosti, pa i licemjernosti i/ili ponekad oholosti, njene administracije. Ti ljudi će u pravilu svako javno svjedočenje vjere tretirati kao klerikalizam, bez da se i potrude promatrati snagu, autentičnost, a prije svega cilj samog svjedočenja.

Potpuno je razumljivo prikrivati svoju vjeru tj. ne razbacivati se s njom nepotrebno. Potrebno je najprije vjeru iskreno živjeti, a tek ju onda – kada je neophodno – pokazivati. Biti skroman, krotka duha, bogobojazan, to je prevelika mudrost.

Drugi problem u vezi s ovim je svjetonazorski, a proizlazi iz potpuno pogrešne pretpostavke da je vjera neki tip svjetonazora, suštinski jednak s ostalim svjetovnim svjetonazorima. No, vjera ne može biti svjetonazor. Ona je put spasenja. Naravno da živjeti kršćanskim načinom života podrazumijeva i postojanje određenog svjetonazorskog okvira, ali kada bi kršćanstvo sveli samo na to tj. samo na tradiciju, zanemarujući otajstvo koje se ne može poistovjetiti niti s jednim svjetonazorom, tada – da se izrazim skroz blago i oprezno – ne bismo bili na putu spasenja jer bi nam odbojnost prema nekim svjetonazorima bila zapreka otajstvenoj ljubavi prema svojem bližnjem. Zato vjera ne može biti svjetonazor već jedino put spasenja (na koji način ćemo mi, usputno, tijekom toga puta promatrati svijet je sekundarno pitanje čiji će odgovor proizići prije svega iz mudrosti koju proizvodi smirenost našega srca koje prebiva u postu i molitvi). No, to ne mora biti očito onima koji sekularizam suprotstavljaju vjeri tvrdeći da je ovaj moderniji te time i bolji način. Za takve ljude je svako svjedočenje vjere prije svega napad na njihov svjetonazor. Ja ih razumijem.

– Neki smatraju da je agnosticizam jedina znanstveno poštena pozicija, dok je govoriti o postojanju Boga za jednog znanstvenika preuzetno. Očito je da se Vi ne slažete s time, ali kako biste odgovorili na takvu tvrdnju?

Dio ovoga je odgovoreno u prvom pitanju. No, svejedno… Agnosticizam je prije svega odabir nezainteresiranih, da ne kažem mlohavih umova. Živahni umovi (a takvi bi svakako trebali biti znanstveni umovi!) se stalno hrvaju s pitanjem Boga. U mojem iskustvu ateisti puno češće potežu pitanje Boga nego li vjernici, kada govorimo o ljudima iz znanosti. Za vjernike, Bog je osoba s kojom se otajstveno (intuitivno) komunicira prije svega kroz Liturgijski i sakramentalni kontinuitet. Ateist nema tih mogućnosti tj. sam ih sebi dragovoljno uskraćuje. Učinivši to, on/ona sve svoje umovanje u vezi s pitanjem Boga svodi na racionalno čime ga ograničava. Agnostik ne pokušava umovati o Bogu čak i s posve racionalnog stajališta. Njegova polazišna točka je nadasve osobni odabir tj. komfornost s nemanjem mišljenja o tome. Osobno to ne mogu razumjeti (?!), ali ne osuđujem. Suprotno, posve razumijem ateiste. Oni, razmišljajući prije svega skeptično, niti ne mogu dođi u poziciju s koje se o pitanju Boga može kvalitetno raspravljati. Ta pozicija je prije svega filozofska. Posve je nepotrebno objašnjavati ovdje da se redukcionistički pristup (koji je karakterističan za neke koji dolaze niz domena prirodoslovlja) niti ne može kvalificirati kao platforma za razgovor o pitanju Bogu jer potpuno zanemaruje nadahnutu intuiciju tj. otajstvo. Suprotno, filozofija ju nipošto ne zanemaruje. Moguće je da ju zanemaruju pojedini filozofi, ali ne i filozofija. Stoga, za kvalitetnu akademsku raspravu o pitanju Boga je nužan filozofski format u kojem se onda mogu uklopiti pojedine čisto znanstvene (tj. eksperimentalne) spoznaje koja nam mogu pomoći u rasvjetljavaju puta kojim kroči i napreduje sama argumentacija.

Stoga, posve je moguće kvalitetno o Bogu raspravljati s bilo kojim filozofom koji je na ateističkim pozicijama ako ateizam nije njegov svjetonazor već samo njegova filozofska misao (da li se to može uvijek razdvojiti!?). Dapače. Tada bi oba sugovornika trebala biti u mogućnosti razumjeti da Bog nipošto nije znanstveno pitanje. Naime, moderna znanost (mislim na prirodoslovlje), osim na logičkoj predradnji, počiva na kontroliranom eksperimentu kao mogućnosti potvrde ili opovrgavanja pretpostavke iz prethodne predradnje. No, s Bogom se ne može eksperimentirati. Niti se to može s bilo kojim ontološkim pitanjem. Metafizika nije područje znanosti, već isključivo filozofije tj. nije pitanje eksperimenta već logičnosti. Tako, ako, dakle, želimo ostati na filozofskoj platformi (alternativa je platforma osobnih uvjerenja, ali to je daleko od znanstvenog diskursa – uz dužno poštovanje profesionalnih osobnosti pojedinih znanstvenika) kada razgovaramo o Bogu, tada moramo rabiti metafizičku argumentaciju, a ne redukcionističku. U tom će slučaju dijalog između filozofa-vjernika i filozofa-ateista funkcionirati do točke kada u raspravu nužno mora ući fenomen otajstva (te nadahnuta intuicija kao njegova refleksija u znanstvenika-vjernika). I tu će se nit diskursa prekinuti jer je ateist u neravnopravnom položaju. Naime, on/ona ne može upotrijebiti argument nevjere, kao što vjernik može argument vjere, jer time izlazi iz racionalnog. Naravno, tu i vjernik nužno izlazi iz racionalnog, ali takva njegova argumentacija svejedno može premostiti točku pucanja, tamo gdje filozofija zalazi u otajstvo, jer postaje nadlogična. Zato je, eto, moguće biti znanstvenik i vjerovati u Boga.

Agnosticizam je prije svega odabir nezainteresiranih, da ne kažem mlohavih umova. Živahni umovi (a takvi bi svakako trebali biti znanstveni umovi!) se stalno hrvaju s pitanjem Boga.

Tu treba svakako biti fer i skrenuti pažnju na činjenicu da otajstvo nije čisto metafizičko pitanje (naime, Boga se ne može promatrati posve metafizički jer ga se tada svodi samo na puki logički postulat čime se njegova samodostatnost i izvan-svega-bit narušava ljudskim mudrovanjem), već je prije svega dio osobnog vjerskog (intuitivnog) iskustva. I tu je kvaka 22. Vjernik ga ima (Liturgija, sakramenti), a ateist ne. U konačnici, dakle, otajstvo vjere u svojem najintimnijem dijelu ostaje u potpunosti onkraj bilo kakvog racionalnog umovanja, a da bi se o vjeri moglo umovati samo preko intuitivnog kanala potrebno je osobno otajstveno iskustvo.

– Posljednjih godina pojavio se cijeli niz znanstvenika koji su kroz svoje knjige i javne nastupe nastojali opovrgnuti Božje. Odakle takva strast za obračun s Bogom, posebice u vremenu kad je vjere sve manje?

Povijest takvih razmišljanja u zapadnom svijetu nije od jučer. Ona, naime, datira još od starih grčkih filozofa, a snažnije – po mojem mišljenju – od atomista Demokrita premda su ateisti bili ovlaš prisutni i prije njega. Dakle, „opovrgavanje“ Boga u filozofskom smislu nije novina. No da odgovorim konkretnije na pitanje. Više je razloga za to. Prvi je svakako osobna nevjera. Trebamo biti u stanju razumjeti porive čovjeka koji dnevno prolazi kroz život stalno gledajući okrutnosti modernog svijeta, pa se unezvijeren pita gdje je Bog? No, također je posve neshvatljivo zašto umjesto da ga traži, on/ona ga pokušava opovrgnuti?! Svatko od nas treba biti krotak i smiren kakav je bio sam Gospodin, a ostalo nije naša briga već od Tvorca. Da se ne razumijemo pogrešno, ne htjedoh reći da trebamo biti sebični i bezosjećajni, već baš suprotno, trebamo se potpuno pouzdati u svekoliku Božju promisao.

Drugi razlog je maglovita filozofsko-svjetovna paranoja tj. potreba nekih intelektualnih krugova i kružoka da se okonča doba kršćanstva (?!) i postave temelji novoga doba u kojem će kršćanstvo biti samo dio povijesti ili posve zanemareno. Prema takvoj formuli, potrebno je razoriti stare institucije (naime, Bog je u takvom formatu razmišljanja samo ljudska ideja koja je, za neke, uzrok svega lošega – sebičan mem koji od vajkada samo besciljno i mehanički slijepo klonira sebe u ljudskim umovima) te na njima sagraditi nove, temeljene prije svega na plodovima novih racionalističkih filozofskih ideja koje žele redefinirati čovjeka iz korijena. Zapravo, to je bit sveg humanizma kao svjetonazora: želja da temelj svega bude čovjek, a ne Bog. Zanimljivo je ovdje se zapitati kako to da isti ti umnici, koji Boga samovoljno proglašavaju najgorim memom ikada, ne tretiraju na isti način i svoje ideje za koje pouzdano znamo da su ljudske? Bog nije ljudska ideja koju se administrativno može ukinuti. Ne možemo vjerovati u takvo što i još uvijek tvrditi da prebivamo u posve racionalnom području. To nipošto nije znanstveni koncept.

– Postoje li pitanja u okviru materijalnog svijeta za koje smatrate da znanost nikada neće dati odgovor? Primjerice, smatrate li da će ikada biti moguće čisto znanstveno objasniti kako to da išta uopće postoji ili kako je materija postala svjesna same sebe, kao u čovjekovom umu?

Postoje tri prvorazredna i prevažna znanstveno(-filozofska) misterija: pojava svemira, pojava života na Zemlji, pojava čovjeka kao svjesnog bića. Znanost do sada nije uspjela razjasniti niti jedan od njih. Polako, bez nervoze, uopće ne omalovažavam sposobnost znanstvene metode (ona vrlo ozbiljno i ustrajno napada ova tri temeljna i iznimno važna te zanimljiva pitanja). Čitajte dalje. Krenimo od činjenice da prirodoslovne znanosti ovise o eksperimentu! Bez kontroliranog eksperimenta nema znanosti (to je vrlo važna činjenica koju zanemaruju čak i neki iz prirodoslovnog područja). To znači da eksperimentalna znanost ne može odgovarati na metafizička pitanja jer se s njima ne može eksperimentirati. Suprotno, humanističke znanosti prvenstveno nastoje odgovarati upravo na ta pitanja držeći se logike, svoje temeljne metodologije. Dakle, dok su prirodoslovne znanosti, upravo zbog svoje metodologije tj. kontroliranog eksperimenta, nenadmašne u odgovaranju na pitanja što i kako, dotle se humanističke znanosti (filozofija i teologija) muče s pitanjem zašto. To je pitanje smisla i daleko je važnije od preostala dva pitanja. No, sve spoznaje do koje dođemo, primjerice na pitanju podrijetla svemira, uz pomoć fizike, nam ne daju konačan odgovor na temeljno pitanje o smislu svega tj. čemu sve to?

Postoje tri prvorazredna i prevažna znanstveno(-filozofska) misterija: pojava svemira, pojava života na Zemlji, pojava čovjeka kao svjesnog bića. Znanost do sada nije uspjela razjasniti niti jedan od njih.

Slično, kada napravimo umni prodor u svezi s pitanjem pojave čovjeka i/ili njegova ponašanja (primjerice, evolucija i/ili evolucijska psihologija) potrebna nam je eksperimentalna potvrda do koje je teško ili nemoguće doći zbog očitih razloga. Naime, eksperiment nije moguć pa zaključak je nužno samo filozofski, no ne i znanstveni tj. logičan je, ali ostaje nepotvrđen (a to jednostavno nije dovoljno da se neko takvo umovanje proglasi znanstvenom činjenicom kao što se to može sa svakim drugim prirodnim fenomenom koji je nedvojbeno eksperimentalno potvrđen). Ovo nas upravo uvodi u bit problema u vezi s temeljnim znanstvenim misterijima današnjice. Kako im pristupiti? Preko pitanja što i kako ili preko pitanja zašto? Odgovor je objedinjeno uz pomoć sva tri pitanja istovremeno. Potrebna nam je, više nego ikada, sveobuhvatna suradnja i preklapanje područja kakvih do sada nismo imali. Potrebna nam je posve nova platforma koja će objediniti eksperimentalne s metafizičkim pristupima. Ne zato što ćemo, time, eto, premostiti ono što se premostiti ne može. Naime, pitanje smisla (zašto) će zauvijek ostati izvan dosega kontroliranog eksperimenta, a pitanja ustroja i pukog bivanja tj. mehanizma (što i kako) i dalje neće presudno zanimati metafizičare. Ne, nije zbog toga, već zato što ćemo tako objedinjeni lakše racionalno odvajati bitno od nebitnog gradeći nove paradigme (možda?! ha, ha).

– Hrvatska se još solidno drži, ali nema sumnje da je zapad zanemario Boga. Što mislite da je glavni razlog tome? Je li nam jednostavno predobro da bismo Ga zazivali ili postoje i neki drugi ključni elementi?

Zapad zazire od Boga tj. napadno ga zanemaruje upravo zato što su neke crkvene tradicije nakon reformacije naglasak stavile uglavnom na etički dio Gospodnje misije, odmičući se od otajstvenog što Katolička Crkva nije učinila (nije odustala od sakramenata), dok za Istočnu Crkvu to nikada nije niti bilo pitanje. To je dovelo do prvenstveno racionalnog promatranja bezvremenih kršćanskih pouka koje se sada nude u svojem pukom svjetovnom formatu tj. samo preko svoje etičnosti, lišene otajstva spasenja. Jednom kada je to učinjeno tj. kada se odstupilo od najsnažnijih sakramenata (ispovijedi i pričesti) i kada je zanemarena kršćanska predaja, tog trenutka je osobna vjera postala pitanje racionalnosti umjesto nadahnute intuicije. Bilo je samo pitanje vremena kada će takva racionalnost postati manjinski odabir „čudnih“ pojedinaca i/ili fanatika i raznoraznih samo-prozvanih karizmatika na zapadu, a Crkva samo lokalna društvena zajednica. To je pak otvorilo vrata, s jedne strane, komercijalizaciji vjerske tradicije kod nekih reformiranih crkava, a s druge, tradicijskoj samodostatnosti tj. suštinskoj nebitnosti nekih lokalnih katoličkih episkopata u pojedinim zemljama zapadne Europe (nikako ne u svim!).

Zapad zazire od Boga tj. napadno ga zanemaruje upravo zato što su neke crkvene tradicije nakon reformacije naglasak stavile uglavnom na etički dio Gospodnje misije, odmičući se od otajstvenog što Katolička Crkva nije učinila

Ako usporedimo s Istočnom Crkvom razmatrajući kako se ona snalazi s modernim svijetom, vidjet ćemo tradicionalnu otpornost na protok vremena, ali i sveprisutnu povijesnu vjersku nezainteresiranost kod velikog dijela laika gdje se „vjera“ svodi ili na nastrani etnofiletizam (ponekad pomiješan s izraženim i agresivnim nacionalizmom) ili na puko i post-komunistički omasovljeno prakticiranje kulta velikih praznika (neka vrsta vjerskog tribalizma), (prečesto) mehaničkog cjelivanja ikona i paljenja svijeća (ima toga doduše i na zapadu). Dakle, svega mali dio vjernika na istoku živi vjeru, ali oni koji ju žive, to čine istinski, duboko otajstveno zanemarujući sve primamljivosti novog poretka. Oni jesu ovovremeni kršćani u punom smislu riječi. Koliko je takvih na zapadu, stvarno mi je teško kazati.

– Sve veći broj vjernika kao istaknute zaštitnike kršćanstva više ne vidi crkvene predstavnike koji su u velikoj mjeri izgubili moć nego snažne političke figure poput Orbana, Putina, Trumpa, Bolsonara… Smatrate li da se tu krije opasnost političkog mesijanizma?

Smatram! U trenutnom svijetu, opasnost od političkog mesijanizma je prisutna. Ljudi pak, koji iz svojih svjetonazorskih poriva, podržavaju ovog ili onog političara smatrajući da će to pomoći vjeri su plitkoumni (žao mi je što moram biti tako otvoren, ali nisam zlonamjeran). Najblaže rečeno to je odstupanje od istinskog kršćanskog otajstva. Svi ti koji vide mesije u spomenutim svjetovnim vođama (ne osporavam im ovdje njihove državničke sposobnosti), neka onda idu kod njih na ispovijed i pričest. Ovo sada zvuči vrlo grubo, ali je iskreno. Božje djelo ne treba zaštitu moćnih političara, niti kršćanstvo treba zaštitu od strane svjetovnih institucija!

Ljudi pak, koji iz svojih svjetonazorskih poriva, podržavaju ovog ili onog političara smatrajući da će to pomoći vjeri su plitkoumni (žao mi je što moram biti tako otvoren, ali nisam zlonamjeran).

Polako, bez nervoze, razmislite što sam rekao. Crkva je Tijelo Kristovo, On je glava Crkve, a mi smo udovi toga tijela. Ne treba nam, dakle, zaštita jer imamo najbolju moguću zaštitu – Krista Spasitelja. Vjera ne ovisi o ničemu osim o našoj slobodnoj volji. Izaberemo li ju kao put spasenja, post i molitva su naši suputnici, a Gospodin je naš uzor. Ništa više nam ne treba osim pastoralne aktivnosti Crkve radi Liturgijskog i sakramentalnog kontinuiteta, a ona uglavnom ne ovisi o stanju u svijetu (barem ne kada vlada mir). No, svejedno, Crkva kao institucija može trebati zaštitu države (pogledajmo, recimo, Siriju) jer joj je potreban zakonski okvir za djelovanje.

– Dostojevski je rekao “Ako nema Boga sve je dopušteno”, naglašavajući povezanost između vjere i moralnih principa. Ipak, teško bismo mogli reći da su s opadanjem vjere ljudi postali zvijeri jedni prema drugima. Kako vidite odnos između vjere u Boga i morala u društvu?

Moral je osobna karakteristika i nije podložan društvenim normama. Etika može biti normativno uvjetovana tradicijom, ali moral u načelu ne. Držim da je moral poveziv sa savješću pojedinca, dok etika ostaje u domeni tradicije na razini zajednice. No, dopustimo li povezanost morala s našom savjesti, tada ga moramo dovesti u suodnos s Bogom. S druge strane – za neke posve zbunjujuće – budući da je moral povezan s našom savješću, to automatski znači da ateist/agnostik može biti moralan i većina, kao i vjernici, jesu.

Nije pitanje jeli ateist/agnostik moralan. Da, neki jesu, neki nisu, ovisno kakva im je savjest. Ovdje je pitanje malčice teže: može li vjernik biti nemoralan? Odgovor je ne.

To je posve logičan zaključak jer kada ne bi bilo tako, Bog im ne bi mogao suditi onoga dana, kada će nama vjernima suditi kako po našoj savjesti, tako i po zakonu vjere. Ovdje, dakle, nije pitanje jeli ateist/agnostik moralan. Da, neki jesu, neki nisu, ovisno kakva im je savjest. Ovdje je pitanje malčice teže: može li vjernik biti nemoralan? Odgovor je ne. Naime, nemoralan čovjek ne može biti vjernik. Takav „vjernik“ tj. licemjer se ne bi, primjerice, mogao pričestiti jer se nije ispovjedio. A ako ipak je (a, joj), onda je lagao na ispovijedi (!) što je ultimativni nemoral. No, prije no se ogriješimo pa ovako jadni olako krenemo nekoga neoprezno osuđivati i suditi, sjetimo se da je Sin čovječji došao da spasi, što je bilo izgubljeno (Mt 18,11).

– Što mislite kakva budućnost očekuje kršćanstvo u narednim desetljećima? Je li ta budućnost u manjim zajednicama autentičnih vjernika o čemu je Ratzinger govorio još krajem 60-ih godina, ili Crkva ima šanse ponovno zauzeti dominantnu ulogu čemu se neki još uvijek nadaju?

Ove misli Josepha Ratzingera su zapravo vrlo ohrabrujuće za vjerne u Zapadnoj Crkvi. One u potpunosti počivaju na riječima Gospodina ne boj se, malo stado; jer je bila volja Oca vašega, da vam dadne kraljevstvo (Lk 12,32). No, vjerujem da su potpuno obeshrabrujuće za tradicionaliste. Crkva neće prestati biti, ona je tijelo Kristovo i neprobojna Noina arka za čovječanstvo. U tu arku se ulazi dragovoljno i čista srca, a to se može učiniti sve do zadnjeg i najmanjeg mjerljivog djelića eshatološkog vremena. No, neke moći, privilegije pa čak i oholosti unutar crkvene administracije će vjerojatno nestati jer su otpale tj. ne trebaju nam za spasenje. To će neki doživjeti kao udar na tradiciju. Ali, što s tim? Pa ne vjerujemo u tradiciju, već u Gospodina (ovdje se tradicija ne odnosi na tradicionalne pobožnosti već na povijesne privilegije crkvene administracije). I da, složio bih se u načelu s ponuđenim Ratzingerovim mislima.

– Vi ste pravoslavac, ali vjerujem i dobro upoznati s katoličkom tradicijom. Ako biste trebali izabrati jednu stvar u kojoj bi se katolici mogli ugledati u pravoslavce i jednu u kojoj bi se pravoslavci mogli ugledati u katolike, što bi to bilo?

Uslijed povijesnih trzavica i mreškanja na ovim prostorima, pojam „pravoslavac“ ovdje vrlo često ima nacionalnu konotaciju (ha, ha) – zbog čega prosječan/na Hrvat/Hrvatica malo zna o pravoslavlju, da ne kažem pojma nema (opet, ha, ha) – pa ga ja nikad ne koristim. Ja sam, dakle, pravoslavan. Drago mi je da ste mi postavili ovo pitanje, problematično je, ali i izazovno (nadam se da se nećemo razumjeti pogrešno). Evo odgovora (tražili ste jednu, ali, eto, izabrao sam dvije za katolike, a tri za pravoslavne): potpuna otajstvenost Istočne liturgijske tradicije i njene sakramentalne prakse te smirenost monaškog srca i usredotočenost njegova uma – za katolike, a disciplina tradicionalnog ophođenja prisutnih na liturgijskim slavljima, pastoralna pokrivenost dijecezanskog terena te dobro organizirana karitativna djelatnost – za pravoslavne.

*Intervju je dio niza “Vjera i društvo”, a objavljen je u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

Prenešeno iz: https://www.bitno.net/

„… Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije. (J. Ratzinger)

Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) jedugi niz godina je s velikom pozornošću pratio europske društvene i kulturne procese. Objavljujemo njegov tekst iz knjige „Europa Njezini sadašnji budući temelji“, koji pokazuje svu dubinu i slojevitost njegova promišljanja o toj temi. Tekst je nastao za predavanje održano 28. studenoga 2000. u Berlinu, a zadnji dio je prerađen za predavanje u Senatu Republike Italije u svibnju 2004.. U tekstu Papa upozorava na krizu Europe te se zalaže za jasne vrijednosti na kojima bi se trebao temeljiti europski Ustav i uopće europska društvena perspektiva. Koliko je to uvaženo od strane političkih elita koje su krojile Ustav i koje kroje europsku sadašnjost i budućnost procijenite sami čitajući tekst.

„(…) Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja.

Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije.

(…) Tako se nalazimo pred pitanjem: kako se stvari trebaju dalje razvijati? Postoji li u nasilničkim previranjima našega vremena identitet Europe koji ima neku budućnost i za koji se možemo zauzeti svim našim snagama? Nisam pripravan detaljnije raspravljati o budućemu europskom Ustavu. Želio bih ukratko naznačiti samo temeljne moralne elemente koji, po mome mišljenju, ne bi smjeli izostati.

Prvi element je “bezuvjetnost” kojom ljudsko dostojanstvo i ljudska prava moraju biti predstavljena kao vrijednosti koje prethode bilo kojemu državnom zakonodavstvu. Ova temeljna prava ne stvara zakonodavac niti ih netko dodjeljuje građanima, “već prije svega postoje po vlastitome pravu, zakonodavac ih oduvijek mora poštovati, prethodno su mu dana kao vrijednosti višega reda”14. Ta vrijednost ljudskoga dostojanstva, koja prethodi svakome političkom djelovanju i svakoj političkoj odluci, u konačnici upućuje na Stvoritelja. Samo Bog može utvrditi vrijednosti koje se temelje na bîti čovjeka i koje su nedodirljive. Pravo i istinito jamstvo naše slobode i ljudske veličine jest činjenica da postoje vrijednosti s kojima nitko ne može manipulirati; kršćanska vjera vidi u tome otajstvo Stvoritelja i stanja slike Božje u kojemu je čovjek stvoren.

Danas gotovo nitko neće izravno nijekati prvenstvo ljudskoga dostojanstva i temeljnih ljudskih prava u odnosu na svaku političku odluku; još uvijek su preblizu strahote nacizma i njegove rasističke teorije. No, na konkretnome području takozvanoga napretka medicine postoje vrlo stvarne prijetnje tim vrijednostima: bilo da mislimo na kloniranje, bilo da mislimo na čuvanje ljudskih zametaka u svrhu istraživanja i darivanja organa, bilo da mislimo na cijelo područje genetičke manipulacije: polagano gušenje ljudskoga dostojanstva koje nam ovdje prijeti ne može nikome biti nepoznato. K tome se pridružuju trgovanja ljudima koja su u porastu, novi oblici ropstva, trgovanja ljudskim organima namijenjenim presađivanju. Uvijek se navode dobre nakane kao opravdanje za ono što ne može biti opravdano.

Sažmimo: pisano utvrđivanje vrijednosti i dostojanstva čovjeka, slobode, jednakosti i solidarnosti s temeljnim tvrdnjama demokracije i pravne države uključuje neku sliku čovjeka, neki moralni izbor i neko poimanje prava, stvarnosti koje nipošto nisu očite, ali koje su zapravo temeljni čimbenici identiteta Europe, koji bi morali biti zajamčeni u budućemu europskom Ustavu i u njihovim konkretnim zahtjevima i koji se zasigurno mogu braniti jedino ako se uvijek iznova oblikuje odgovarajuća moralna savjest.

Druga točka u kojoj se očituje europski identitet jesu brak i obitelj. Monogaman brak, kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju državne zajednice, uređen je polazeći od biblijske vjere. On je dao Europi, onoj zapadnoj, kao i onoj istočnoj, njezino posebno lice i njezinu posebnu humanost i baš zbog toga oblik vjernosti i odricanja koji je tu zacrtan morao je uvijek iznova biti osvajan, s mnogim naporima i žrtvama. Europa ne bi više bila Europa kada bi ta temeljna stanica njezine društvene građevine iščezla ili bila bitno izmijenjena. Svi znamo koliko su brak i obitelj ugroženi: s jedne strane lišavanjem njihove nerazrješivosti sve lakšim oblicima rastave, s druge strane, novim, sve raširenijim ponašanjem, a to je zajednički život muškarca i žene bez pravnoga oblika braka. U napadnoj suprotnosti sa svim tim jest i zahtjev homoseksualaca za zajedništvom života koji sada, na opće čuđenje, traže pravni oblik koji bi više ili manje bio izjednačen s brakom. Tim se zahtjevom napušta cjelokupna moralna povijest čovječanstva koja je, unatoč svim različitostima pravnih oblika braka, ipak uvijek znala da je brak po svojoj bîti posve posebno zajedništvo muškarca i žene koje se otvara djeci i na taj način obitelji. Ovdje nije riječ o diskriminaciji, već o pitanju što je ljudska osoba kao muškarac i kao žena te kako zajednički život muškarca i žene može primiti pravni oblik. Ako se, s jedne strane, njihovo zajedničko prebivanje sve više udaljava od pravnih oblika, a s druge strane, homoseksualno sjedinjenje sve više promatra kao da je na istoj razini s brakom, onda je slika čovjeka pred uništenjem čije posljedice mogu biti iznimno teške.

Zadnja moja točka je religijsko pitanje. Ne bih ovdje želio ulaziti u složene rasprave posljednjih godina, već samo istaknuti temeljni vid za sve kulture: poštovanje prema onome što je drugome sveto, a na osobit način poštovanje prema svetomu u najuzvišenijem smislu, prema Bogu, što smijemo pretpostaviti da ćemo naći i kod onoga koji ne želi vjerovati u Boga. Društvo u kojemu nema toga poštovanja izgubilo je nešto bitno. U našemu sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuje vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava.

Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. Zapad se, da, na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti i vrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe; od vlastite povijesti vidi samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a da više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto. Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i strastveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari. No, multikulturalnost ne može nastaviti postojati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći od vlastitih vrijednosti. Ona zasigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanja prema onome što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret prema svetinjama drugoga, no to možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđ nama samima. Mi dakako možemo i moramo učiti iz onoga što je drugima sveto, no upravo pred drugima i za druge naša je dužnost u nama samima njegovati poštovanje pred onim što je sveto i pokazati lice Boga koji nam se objavio, Boga koji ima sažaljenja za siromašne i bolesne, udovice i sirote, tuđince; Boga koji je toliko čovječan da je i sâm postao čovjekom, i to patnikom, koji trpeći zajedno s nama daje patnji dostojanstvo i nadu.

Ako to ne činimo, ne samo da niječemo identitet Europe, već zakazujemo u službi na koju drugi imaju pravo. Za svjetske kulture apsolutna svjetovnost koja se oblikovala na Zapadu nešto je duboko tuđinsko. One su uvjerene da svijet bez Boga nema budućnost. Stoga nas upravo multikulturalnost poziva da iznova uđemo u sebe same.

Ne znamo kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. Povelja temeljnih prava može biti prvi korak, znak da Europa svjesno iznova traži svoju dušu. Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva uvijek ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu.“

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.)

NEMIRI U AMERICI
Black Lives Matter, rasizam i vjera – kako situacija izgleda iz perspektive triju afroameričkih katolika
Tino Krvavica, Bitno.net

"Sedamdeset posto crne djece rađa se izvan braka. Velika većina crnaca koji su u zatvoru doma nemaju očeve. A oni žele uništiti obitelj i riješiti se očeva? Koji je njihov plan za kreiranje prilika u obrazovanju? Koji je njihov plan za crno poduzetništvo? Koji je njihov plan da se zapravo uništi rasizam?" istaknuo je jedan sugovornik.

Prosvjedi protiv rasizma proširili su se diljem SAD-a/

I dok će 2020. u cijelom svijetu biti najviše upamćena po pandemiji koronavirusa, u kolektivnom sjećanju građana SAD-a pridružit će im se prosvjedi koji su ovog ljeta izazvali snažnu političku i društvenu krizu.

Prosvjedi protiv političke brutalnosti nad crncima, potaknuti smrću Georga Floyda kojem je policajac nekoliko minuta klečao na vratu, proširili su se američkim gradovima. Pritom su se na nekim mjestima pretvorili u otvoreno nasilje, praćeno paljenjem javne i privatne imovine te pljačkom. Pošteđeni nisu bili niti vjerski objekti te su napadnute brojne crkve, a rušeni su i kipovi katoličkih svetaca.

Uz mirne i nasilne prosvjede, događaji su potaknuli veliku raspravu o rasizmu u društvu i američkoj povijesti. Rasprava se, neminovno, prelila i na ulogu Katoličke Crkve u sprječavanju/poticanju rasizma.

Tim povodom, Catholic World Report objavio je razgovore s dva Afroamerikanca i Afroamerikankom koji su aktivni katolici o njihovim pogledima na čitavu situaciju.

Harold Burke-Sivers katolički je govornik, voditelj na EWTN-u i evangelizator, a zaređen je za đakona. Također, nekad je radio u snagama reda.

Upitan je li rasizam ukorijenjen u institucijama, Burke-Sivers istaknuo je kako treba razlikovati sustav od pojedinca.

“Nažalost, ljudi kod ovog pitanja zamagljuju raspravu… Stoga, kad vide stvari poput onih koje su se dogodile Georgeu Floydu i Breonni Taylor ili nekome tko je umro od ruku snaga reda, automatski pomisle ‘institucije zakona i reda su rasističke’, što nije istina.”

Slično vrijedi i za Katoličku Crkvu, tvrdi đakon.

“Crkva je institucija koju je osnovao Isus Krist. Stoga Crkva nije rasistička.”

“No”, nastavlja, “Crkvu čine ljudska bića koja su grješna te potrebna Božjeg milosrđa, stoga moramo i dalje snažno naviještati poruku”.

Pritom posebno važnim smatra razgovor i dijalog među ljudima u Crkvi te upoznavanje s katolicima drugih rasa, “kako ih ne bi pretvorili u karikature, jer se radi o stvarnim ljudima od krvi i mesa”.

Upitan može li katolik podržavati pokret Black Lives Matter, iako se možda ne slaže sa svime za što se ta organizacija zalaže, Harold Burke-Sivers ističe: “Kad stavite te tri riječi zajedno – black lives matter (hrv. crni životi su vrijedni) – kao društveni pokret, to je poruka istine, što je dobra stvar. No taj se termin spojio s nacionalnom organizacijom Black Lives Matter. Većina ljudi kad čuju tu frazu, automatski pomišljaju na organizaciju.”

Osvrnuvši se na deklaraciju spomenutog pokreta pod nazivom ‘U što vjerujemo‘, poručio je kako u njoj ima vrijednih ciljeva poput “ljubiti i težiti za slobodom i pravdom”, ali da postoje točke koje su zabrinjavajuće.

“Lista zahtjeva uključuje fraze poput ‘prostora za transrodnu braću i sestre’ te izjavu: ‘Ukidamo zapadnjački zahtjev za nuklearnom obitelji'”, naglašava Burke-Sivers kojeg posebno zabrinjava što se nigdje u deklaraciji ne spominje riječ “otac”.

“Kad to pročitate te spojite s počinjenim nasiljem, neredima, pljačkom, rušenjem kipova i svim tim stvarima, niti jedan katolik u dobroj vjeri ne bi trebao imati ništa s tom organizacijom. Točka.”

“Organizacija koristi termin ‘black lives matter’, kao fasadu za ono što doista promoviraju. Oni žele redefinirati društvo, seksualnosti, brak i restrukturirati obitelj po marksističko-socijalističkim principima.”

Đakon zaključuje kako bi se organizacija, da doista brine o “crnim životima”, bavila pitanjima kao što su “stabilnost i razvoj crnih kvartova”, “stajanje na kraj drogama i ratovima bandi” i “osnaživanju obitelji”.

“Sedamdeset posto crne djece rađa se izvan braka. Velika većina crnaca koji su u zatvoru doma nemaju očeve. A oni žele uništiti obitelj i riješiti se očeva? Koji je njihov plan za kreiranje prilika u obrazovanju? Koji je njihov plan za crno poduzetništvo? Koji je njihov plan da se zapravo uništi rasizam?”
Jordan Pacheco: Black Lives Matter iskorištavaju legitimnu ljutnju

Mladi 25-godišnji filmaš koji živi u Los Angelesu ovog je ljeta, umjesto u prosvjedima, više puta vikendima predvodio krunicu kod kipa svetog Junipera Serre u centru grada (kipovi tog sveca nastradali su u nekoliko drugih gradova prilikom prosvjeda).

Osim katoličke vjere, tvrdi kako je za njegove stavove važna i zanimljiva obiteljska pozadina.

“Posvojen sam, sva moja braća i sestre su posvojeni, nismo krvno povezani međusobno niti s mojim roditeljima. Roditelji su Hispanci, starija sestra je bjelkinja, a mlađi brat i sestra su crnci.”

Ističe kako je odrastajući u miješanoj obitelji u malom, pretežno bjelačkom, mjestu u Coloradu bio “jedan od najpopularnijih klinaca u školi”.

Postojali su i poneki sukobi, no kako tvrdi: “Drugima daješ moć ako sebe tretiraš kao žrtvu.”

Što se tiče odnosa rasizma i katoličanstva Jordan Pacheco tvrdi da ljudi prečesto “djela, postupke i povijesti” pojedinaca povezuju s institucionalnom Crkvom.

“Postoji jedna jako dobra stvar kod Katoličke Crkve, a to je da je Krist pozvao sve, i Židovi i pogane, u kršćanstvo, i to je jedina stvar koja je Bogu bitna kod rase.”

Dodaje pritom kako “nitko ne negira” da su katolici na američkoj Jugu imali robove ili da su katolička sveučilišta bila segregirana, no ističe pozitivne primjere službenog katoličanstva poput činjenice da je Crkva inzistirala, pod prijetnjom ekskomunikacije, da se priznaju djeca španjolskih konkvistadora koja su bila miješane rase. Također, između 1435. i 1890. brojne su pape osudile praksu robovlasništva.

“Kao crnac, nisam smio biti zaređen za mormonskog svećenika do 70-tih godina prošlog stoljeća zbog moje boje kože. To ne postoji u katoličanstvu. U katoličanstvu možete imati svećenike različite boje kože, možete imati brakove između pripadnika različitih rasa – stvar za koju se Crkva doista borila prva. Mislim da je Katolička Crkva bila iznimno poštena po pitanju rase… kako se to provodilo, ovisno o papama ili nekim pojedincima, je potpuno druga priča.”

Pacheco inače pohađa tradicionalnu latinsku misu na kojoj veliku većinu, svjedoči, čine bijelci. Upitan može li crnac katolik osjećati da nije dobrodošao među bijelcima katolicima, odgovara: “Ako se osjećaš preplašeno jer si jedina crna osoba u crkvi, moj odgovor je da trebaš činiti ono u čemu su crnci bili dobri kroz povijest: očvrsni i jednostavno se nosi s tim.”

Dodaje i kako se uvijek može kriviti “rasu, spol ili klasu”, no da bi oni koji se osjećaju tjeskobno i osamljeno trebali učiniti prvi korak:”Ako misliš da nisi dobrodošao, da nitko s tobom ne priča, da te nitko ne poziva na druženja probaj učiniti ovo: pozdravi nekoga, pozovi ga na druženje, započni razgovor. Ako to učiniš tri nedjelje zaredom, i nitko ne odvrati, onda se vjerojatno radi o nečem takvom.”

Što se tiče pokreta Black Lives Matter, filmaš smatra kako je to počelo “kao važna rasprava o policijskom nasilju”, no do njihovu deklaraciju smatra “podmuklom”.

“Čini mi se da po pitanju crnačkog napretka i rješavanja problema u crnačkoj zajednici Black Lives Matter ne radi dobro.”

Pritom osobito ističe njihovo odbacivanje nuklearne obitelji, “premda je poznato da je ona važna za ukidanje siromaštva, obrazovanje, snižavanje stope kriminala i način na koji dječaci i djevojčice gledaju na sebe”.

“Vidim puno iznimno ljevičarskih točaka, velik broj sekularnih, ljevičarskih i materijalističkih tvrdnji. I to me ljuti jer smatram da se iskorištava ljutnja, koja svakako može biti legitimna, zbog policijskog nasilja, brutalnosti i sličnih stvari.”
Muji Kaiser: U SAD-u sam prvi puta doživjela rasizam

Muji Kaiser nekada se bavila odnosima s javnošću, a danas vodi neprofitnu organizaciju koja pomaže djeci u Nigeriji, zemlji iz koje i sama potječe.

Tvrdi kako je upravo u SAD-u, u trećem razredu osnovne škole, doživjela gorki susret s rasizmom, i to u katoličkoj školi. Kao jedina crnkinja redovito je, tvrdi, bila meta “javnih i bolnih” napada. Rasistički napadi nastavili su se i u srednjoj školi, a nerijetko i na društvenim mrežama.

Ističe pritom kako voli SAD, ali da čak i sada ponekad osjeća da je se tretira lošije i to zbog boje kože.

Dodaje kako se njena majka također susrela s rasizmom, ali da je znala da za djela pojedinaca ne može biti odgovorna cijela rasa.

“Doista, te mlade bijele cure su mi činile ružne stvari i ponašale se loše prema meni, ali sam istovremeno imala prekrasne bijele prijatelje koji mi to nisu činili.”

Danas su Kaiser i njezina obitelj dio katoličke župe u Kaliforniji s velikim brojem mladih obitelji.

“Kao odrasla osoba u ovoj katoličkoj zajednici nikada nisam direktno doživjela rasizam. Smatram da sam okružena doista prekrasnim, predanim katolicima koji su mi pomogli izrasti u vjeri te molili sa mnom kad sam izgubila roditelje.”

“Osjećam se potpuno dobrodošlo i prihvaćeno”, dodaje.

S druge strane, smatra kako ponekad postoji “rasna neosjetljivost, koja je problematična na drugi način.”

“Percipiram to kao neki obrambeni stav kad se pojave problemi povezani s rasom, osobito u medijima ili na društvenim mrežama. Također sam doživjela odbijanje i neslaganje po pitanju postojanja rasizma u SAD-u. Stvari su svakako puno bolje nego što su bile 60-ih, ali čini mi se da zbog toga ljudi misle da je taj problem nepostojeći ili prenapuhan zbog medijske agende.”

Što se tiče organizacije Black Lives Matter, Kaiser ističe kako mnogi ljudi nisu upoznati sa službenom stranicom te organizacije. Tvrdi da donedavno nije bila ni ona, ali da joj je tamošnji sadržaj “otvorio oči”.

“Uopće ih ne podržavam kao organizaciju. Mislim da su iznimno štetni i da stvaraju podjele”, izjavila je te dodala kako unatoč tome vjeruje ” da većina ljudi koji stavljaju hashtag BLM ne podržavaju to kao organizaciju već kao cilj.”

Izvor:

https://www.bitno.net/vijesti/svijet/black-lives-matter-rasizam-sad-crnci-katolici/

JOHN D. ROCKEFELLER:  MASONSKI KREEDO

"Mi ćemo ih držati kratko na životu, a njihove ćemo umove pretvariti da rade suprotno. Svoje znanje o znanosti i tehnologiji koristit ćemo na suptilan način tako da nikad ne vide što se događa. Meke metale, akceleratore starenja i sedative koristit ćemo u hrani i vodi kao i u zraku. Bit će okruženi otrovima gdje god se okrenu. Mekani metali će ih natjerati da polude. Obećat ćemo da ćemo pronaći lijek iz naših brojnih sredstava, a ipak ćemo im dati još otrova. Kemijski otrovi će se apsorbirati kroz kožu idiota koji vjeruju da će određena higijena i kozmetička sredstva kakva reklamiraju poznati glumci i glazbenici, donijeti vječnu mladost njihovim licima i tijelima, a kroz njihova žedna i gladna usta uništiti njihove umove i sustave unutarnjih organa i reprodukciju. Ipak, njihova djeca će biti rođena kao invalid i deformirana, a mi ćemo sakriti ovu informaciju.Otrovi će biti skriveni u svemu oko sebe, u onome što piju, jedu, dišu i nose.

Moramo biti genijalni u distribuciji otrova jer oni daleko vide. Naučit ćemo ih da su otrovi dobri - slikama sa osmjesima i glazbenim tonovima na TV-u. Tko ih traži bit će od pomoći. Upisat ćemo ih da pristanu na naše otrove. Vidjet će da se naši proizvodi koriste na filmu i naviknuti će se na njih i nikada ne će saznati njihov pravi učinak. Kada rode, ubrizgat ćemo otrove u krv njihove djece i uvjeriti ih da im pomažemo! Počet ćemo ranije, kad im um bude mlad, ciljat ćemo njihovu djecu onim što djeca najviše vole, slatkim stvarima. Kad im se zubi budu raspali, napunit ćemo ih metalima koji će im ubiti umove i ukrasti im budućnost. Kada je pogođena njihova sposobnost učenja, stvorili smo lijekove koji će ih učiniti bolesnijim i uzrokovati im druge bolesti, za koje ćemo stvarati još više lijekova. Učinit ćemo ih poslušnima i slabima pred nama, našom moći. Postat će depresivni, spori i debeli, a kad dođu kod nas po pomoć, dat ćemo im još otrova. Svoju pažnju usmjerit ćemo na novac i materijalnu robu tako da se nikada ne povežu sa svojim unutarnjim ja. Odvratit ćemo ih bludnicama, vanjskim užicima i video igricama, tako da nikad ne budu jedno sa jedinstvom svih.

Njihovi umovi će pripadati nama, i oni će učiniti kako mi kažemo. Ako odbiju, naći ćemo načine kako implementirati tehnologiju koja mijenja um u njihovim životima. Upotrijebit ćemo strah kao oružje. Uspostavit ćemo njihove vlade i uspostavit ćemo oporbu unutar njih. Posjedovat ćemo obje strane. Uvijek ćemo skrivati svoj cilj, ali ćemo nastaviti svoj plan. Oni će obaviti posao za nas, a mi ćemo napredovati iz njihove trupe. Naše obitelji se nikada ne će miješati s njihovim. Naša krv mora biti čista (jer je). Natjerat ćemo ih da se međusobno međusobno poubijaju. Držat ćemo ih odvojene od jedinstva kroz dogmu i religiju. Mi ćemo kontrolirati sve aspekte njihovih života i reći im što da misle i kako. Vodit ćemo ih ljubazno i pustiti ih da vjeruju da sami sebe vode. Mi ćemo među njima potaknuti animozitet kroz naše frakcije. Kad svjetlost zasja među njima, ugasit ćemo ga ruganjem ili smrću, što nam najbolje odgovara. Natjerat ćemo ih da im rastrgaju srca i ubiju vlastitu djecu. Ovo ćemo postići koristeći mržnju kao saveznika, ljutnju kao našeg prijatelja. Mržnja će ih potpuno zaslijepiti i nikada ne će vidjeti da ćemo u njihovim sukobima biti njihovi vođe. Bit će zaokupljeni međusobnim ubijanjem. Kupat će se u vlastitoj krvi i ubijati svoje susjede, dokle god vidimo da su protiv nas. Mi ćemo imati veliku korist od ovoga, jer oni nas ne će vidjeti, jer nas oni ne vide. Nastavit ćemo napredovati od njihovih ratova i njihovih smrti. Ponavljat ćemo ovo dok naš krajnji cilj ne bude ostvaren. Nastavit ćemo ih tjerati da žive u strahu i ljutnji, davat ćemo im slike i zvukove. Iskoristit ćemo sve alate koje imamo da to postignemo. Alat će biti osiguran njihovim radom. Natjerat ćemo ih da mrze sebe i svoje susjede. Uvijek ćemo od njih skrivati božansku istinu, da smo svi jedno. Da nikad ne smije doznati! Nikad ne smiju znati da je boja iluzija, uvijek moraju vjerovati da nisu jednaki. Kap po kap, kap po kap napredovat će naš cilj.

Mi ćemo preuzeti njihove države, resurse i bogatstvo kako bismo bili kontrolori nad njima. Mi ćemo ih prevariti da prihvate zakone koji će ukrasti ono malo slobode što imaju. Postavit ćemo sustav novca koji će ih zauvijek zatvoriti, držeći njih i njihovu djecu u dugovima. Kada ih zajedno zabranimo, optužit ćemo ih za ubojstvo i predstaviti svijetu drugu priču jer ćemo posjedovati sve medije. Upotrijebit ćemo medije da kontroliramo protok informacija i njihove osjećaje u našu korist. Kad ustanu protiv nas, zdrobit ćemo ih kao insekte, jer su manje od toga. Bit će bespomoćni da rade bilo što jer ne će imati oružja. Regrutirat ćemo neke od njih da sprovedu naše planove, obećat ćemo im vječni život, ali vječni život koji nikada neće imati jer nisu naši. Regruti će se zvati ′′ inicijatori ′′ i indoktrinirani u vjerovanje lažnih obreda prolaza u višu područje. Članovi ovih grupa će misliti da su jedno s nama, ali nikad ne će saznati istinu. Nikad ne smiju saznati ovu istinu jer će se okrenuti protiv nas. Za svoj rad bit će nagrađeni zemaljskim stvarima i velikim titulama, ali nikad ne će postati besmrtni i pridružiti nam se, nikad ne će dobiti svjetlo i ne će putovati među zvijezde. Nikada ne će doseći viša područja, jer će ih ubijanje spriječiti da uđu u kraljevstvo prosvjetljenja. Nikad ne će saznati. Istina će se sakriti od njih, tako blizu! O, da, tako velika će biti iluzija slobode, bit će da nikad ne će saznati da su naši robovi.

http://www.troplet.ba/?p=31925

Ništa ne olakšava džihad kao neznanje o islamu. A kako postoji toliko puno neznanja, džihad se brzo širi. No čini se da mi to ne primjećujemo. Čujemo sporadična izvješća o progonima kršćana u Nigeriji, Egiptu, Pakistanu i Iranu. Znamo ili bismo trebali znati o svakodnevnim napadima noževima i vozilima u Europi. Ipak smo nekako sigurni da se takve stvari ne mogu dogoditi u Americi. Ali baš ta naša naivna nonšalancija praktički jamči da hoće. U međuvremenu, vođe crkve ne čine ništa da odagnaju neznanje. Dok se Vatikan zavarava razgovorom o zajedničkom tlu, islam nastavlja proždirati tlo – i zemljopisno i kulturalno.

Naravno, ne suočavaju se samo katolici s neugodnim istinama o širenju islama. Čak i nakon trideset i šest tisuća smrtonosnih napada džihada od 2001. godine, samozadovoljstvo nam je opet na dnevnom rasporedu. Ova samozadovoljnost je velikim dijelom posljedica činjenice da podcjenjujemo opseg džihada. To je zato što nikad ništa ne čujemo o velikoj većini džihadističkih napada koji su se dogodili, a također i zato što obično zaboravljamo na one o kojima smo čuli. Prijetnja je stvarna, ali pamćenje nam je kratko.

Ali možda još uvijek niste uvjereni da je prijetnja toliko opsežna kako sam nagovijestio. Dakle, kako bih naglasio poantu, dopustite mi da testiram vaše sjećanje na neke velike islamske terorističke napade koje ste možda zaboravili. Primjerice, sjećate li se prvog napada na Svjetski trgovinski centar? Za mnoge od vas to je jednostavno pitanje. Ali mlađi čitatelji se možda češu po glavi: „Koji prvi napad? Bio je samo jedan, zar ne? Mnogi pripadnici generacije “probuđenih” još nisu bili rođeni 1993. godine. Tada su islamski teroristi aktivirali masivnu kamion-bombu u garaži ispod Sjevernog tornja. To je otpuhalo sto stopa široku rupu kroz četiri podzemne razine zgrade, poslalo dim na 93. kat i rezultiralo sa šest smrtnih slučajeva i više od tisuću ozlijeđenih (mnogi od udisanja dima).

Ajmo sada postaviti malo teža pitanja. Sjećate li se bombardiranja četiri prigradska vlaka u Madridu? Dogodilo se to 2004. godine i rezultiralo 191 smrću i 1.800 ozljeda. U to su vrijeme to bile udarne vijesti, ali današnji ciklus vijesti koje se brzo vrte često istiskuje stare događaje iz memorije kako bi se stvorilo mjesto za nove.

Što kažete na masakr u Beslanu u Rusiji? Sjećate li se toga? 2004. godine trideset muslimanskih terorista preuzelo je veliku osnovnu školu u Beslanu. Više od 330 ljudi – od kojih su mnogi bili djeca – ostalo je mrtvo prije nego što je vojska napokon pogubila teroriste. U to se vrijeme se to činilo kao jedna od onih srceparajućih priča koju čovjek nikad ne zaboravlja. Ali dobra je oklada da su je izvan Rusije mnogi zaboravili.

Mumbai? Napad tima muslimanskih terorista u Mumbaiju bio je četverodnevna opsada poslije koje je ostalo 164 mrtvih i 300 ranjenih. Jedna od glavnih meta napada bio je kultni hotel Taj Mahal Palace, čiji su se veliki dijelovi mogli vidjeti na TV vijestima kako ih guta dim i plamen. Ako vam je napad na Mumbai još uvijek svjež u sjećanju, možda ste ga se prisjetili objavljivanjem filma Hotel Mumbai u veljači 2018. godine.

Napad na kazalište Bataclan? Bombe u londonskom metrou i autobusima? Napad na zračnu luku u Bruxellesu? Sve su to bili napadi velikih razmjera s ogromnim žrtvama, no vjerojatno ćete morati naprezati svoje pamćenje da biste prizvali čak i mutno sjećanje.

E sad, pitanje od šezdeset i četiri tisuće dinara. Sjećate li se pokušaja puča na vladu Trinidada? Ne? Pa, nisam ni ja. Na priču sam naišao tek nedavno, a onda mi se, uz malu pomoć Wikipedije, polako vratila. 1990. godine 115 članova radikalne muslimanske organizacije preuzelo je Parlament i jedinu otočku televizijsku stanicu. Nakon šest dana konačno su se predali vojsci, ali ne prije nego što su ubijene 24 osobe.

Iznosim pokušaj puča na Trinidadu jer on pokazuje koliko je džihad raširen i koliko dugo traje. U ovom sam trenutku u iskušenju da započnem raspravu o nekoliko napada džihada na morska odmarališta i turističke atrakcije. Ali ne želim vam pokvariti sljedeći odmor, a osim toga nasilni džihad čak nije ni glavni problem.

Glavni fokus ove knjige nije na oružanom džihadu, već na drugoj vrsti džihada koja je još više prijeteća. Nazivam ga “kulturalnim džihadom”, ali naziva se i ” potajnim (stealth) džihadom”. Ovakav je džihad opasniji jer je rašireniji i zato što je većina nas jedva svjesna njegovog postojanja.

Kulturalni džihad dugotrajna je kampanja širenja islamskog zakona i kulture kojom se utječe na ključne kulturne institucije poput medija, političkih stranaka, škola i crkava. Uzmimo za primjer operaciju utjecaja koju su arapske države provodile na američkim sveučilištima. Od 2012. godine maleni Katar donirao je Sveučilištu Carnegie Mellon 376 milijuna dolara, Georgetownu 351 milijun dolara, Sveučilištu Northwestern 340 milijuna dolara, Texas A&M 275 milijuna dolara, Virginia Commonwealth University 41 milijun dolara, a manje iznose donirali su dvadesetak drugih glavnih sveučilišta. Saudijska Arabija donirala je slične iznose za više od šezdeset sveučilišta.

Zašto bi islamski donatori davali velike svote novca ionako bogatim američkim koledžima? Što se nadaju dobiti od toga? Nada li se katarski emir da će Harvard nazvati zgradu po njemu? Nadaju li se saudijski prinčevi uputiti svoje sinove u Princeton unatoč niskim rezultatima na testovima? Ili možda pokušavaju podmititi Odjele za bliskoistočne studije, Odjele za islamske studije i Odjele za povijest kako bi islam predstavili u povoljnom svjetlu?

Naravno, politički korektan odgovor na zadnje pitanje je: „Mito? To je smiješno. Tko je ikada čuo za američko sveučilište koje je primalo mito?”

Stvarnost je takva da postoje stotine takvih utjecajnih operacija koje sežu u sve naše glavne društvene institucije. Neki od njih nisu ni previše skriveni, jer to ne moraju biti. Zapadni su građani naučili držati pognutu glavu i ne primjećivati ​​stvari. Ako primijetite i napravite frku, to znači da ste “islamofob”. A to bi moglo značiti velike probleme.

Ima li kulturalni džihad šanse preobratiti kulturu? Pa, evo analogije. Prije deset godina nije se činilo kao da LGBT pokret ima priliku primjeniti svoje čudne pojmove. Da su vam prije šest godina rekli da će knjižnice po cijeloj zemlji jednog dana sponzorirati sate i sate priča djeci o muškarcu koji se oblači u žensku odjeću, ne biste vjerovali. Isto tako, ne biste vjerovali da vam je rečeno da će liječnici i profesori biti otpušteni zbog toga što bradate muškarce nisu oslovljavali s “gospođice”.

Ali sada smo svi vjernici. Odjednom, transvestiti su oni koji odlučuju. To je prilično nevjerojatno kad uzmete u obzir da LGBT dio stanovništva iznosi samo oko 2 posto, a segmenti transvestita i bradatih djevojaka su još i manji.

Muslimani u Americi čine manje od 2 posto stanovništva, ali iza njih stoji 1,7 milijardi svjetskog muslimanskog stanovništva. Podržavaju ih također iste snažne snage koje podupiru sate priče o transvestitima kraljicama i podupiru dječake u svlačionicama za djevojke – to su naime mediji, akademska zajednica, sudovi, velika poduzeća, velike tehnologije i istaknuti političari. Uz to, poput LGBT lobija u Americi, muslimanski aktivisti u Sjedinjenim Državama koriste istu uspješnu taktiku. U početku kažu da su to jednostavno skupine za građanska prava kojima je jedina želja jednaka prava. Uvjeravaju vas da je sve što žele mjesto za stolom. Tada se zahtjevi pojačavaju, a ako se ne slažete s njima, vi ste – ovisno o tome koju skupinu vrijeđate – ili homofob ili “islamofob”.

Gotovo se čini kao da su islamisti i ljevičari – koju riječ upotrijebiti? – “u dosluhu”. Zapravo, prešutni savez već dugo postoji između islamista i ljevičara na Zapadu. I obje su skupine bile vrlo uspješne u svojim naporima da izdube kulturu iznutra.

Mnogi ljudi nisu svjesni ovog saveza. I tu se vraćamo na problem nedostatka znanja. Znatiželja je, kažu, ubila mačku, ali nedostatak znatiželje o islamu ubija Zapad. Prosječnom građaninu ne možemo u potpunosti zamjeriti zbog njegove neznatiželje, međutim, kada je riječ o islamu, tisak ima vrlo malo znatiželje.

Uzmite za primjer zavjeru za miniranje željezničkog mosta preko klisure rijeke Niagare dok preko nje prelazi putnički vlak New York – Toronto. Što je to? Nikad niste čuli za zavjeru miniranja mosta preko rijeke Niagare? To je čudno. Da je bila uspješna, zavjera bi rezultirala stotinama smrtnih slučajeva. Srećom, to su onemogućili Kraljevsko kanadska konjička policija i FBI. Ali nemojte se osjećati loše ako niste za to znali. Izvan New Yorka zavjera je bila vrlo malo pokrivena u vijestima. Očito su mediji zaključili da nije važno da to znate.

Prema staroj izreci “Ono što ne znate neće vam naštetiti.” Ali ono što ne znate o islamu može vam jako naštetiti. Klisura rijeke Niagare duboka je stotinama metara, ali ni približno toliko duboko kao naše neznanje o vjeri koju je utemeljio Muhamed.

http://www.troplet.ba/?p=36040

Izvor: Crisis Magazine (https://www.crisismagazine.com/2020/what-catholics-need-to-know-about-islam?mc_cid=f5b48e45a5&mc_eid=9a548581d5)

Teorije zavjere - Udruženo protiv opasnih dezinformacija i glasina
Vanja Figenwald, Lider, 23. kolovoz 2020.

UNESCO, Europska komisija, Twitter i Svjetski židovski kongres pokreću niz alata za podizanje svijesti o postojanju i posljedicama teorija zavjere povezanih s COVID-19

Europska komisija u suradnji s UNESCO-om odlučila je pojačati borbu protiv dezinformacija i teorija zavjere vezanih uz koronavirus, što je svakako zanimljivo imajući u vidu da dobar dio dezinformacija, nagađanja i znanstveno neutemeljenih tvrdnji šire upravo stručnjaci otkad je priča s virusom počela. Kako bilo, UNESCO, Komisija, Twitter i Svjetski židovski kongres pokreću niz lako razumljivih i pristupačnih vizualnih alata za podizanje svijesti o postojanju i posljedicama teorija zavjere povezanih s COVID-19. Dostupni će se alati baviti prepoznavanjem teorija zavjere, shvaćanjem onoga što ih pokreće, njihovim pobijanjem i odgovaranjem onima koji ih šire.

Govor mržnje

Kako primjećuje priopćenje UN-ove agencije, pandemija je pokrenula i paralelnu pandemiju opasnih dezinformacija i glasina u obliku teorija zavjere, uključujući neuvjerljiva objašnjenja o podrijetlu virusa, liječenju njegovih posljedica i krivnje za njegovo širenje. To podriva znanstveni pristup rješavanju problema, širenje činjenica i povjerenje u institucije, čime se u opasnost dovode pojedinci i zajednice. Takvih je teorija oduvijek bilo, no aktualna pandemija pokazala se posebno plodnim tlom za njihovo širenje, a riječ je o širem trendu rastućega govora mržnje i rasističkih, ksenofobnih i antisemitskih napada koji su obuhvatili i LGBTQ zajednicu. Vizualni alati, poznatiji kao infografike, bit će dostupni na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom i distribuirani diljem društvenih mreža putem oznake #ThinkBeforeSharing (razmisli prije nego što podijeliš), UNESCO-ovih stranica, ali putem internetske stranice Europske komisije posvećene borbi protiv dezinformacija.

Prepoznati i razotkriti

Ti će alati dopuniti postojeći UNESCO-ov rad na povećanju medijske i informacijske pismenosti (MIL) i edukacijske grafike napravljene u okviru odgovora te organizacije na COVID-19. Utemeljene su na stručnim savjetima profesora Michaela Buttera, autor 'Vodiča za teorije zavjere' (Guide to Conspiracy Theories), ali i Stephana Lewandowskog i Johna Cooka, autora 'Priručnika za teorije zavjere' (Conspiracy Theory Handbook).

'Dezinformacije i teorije zavjere štete zdravlju naših demokracija, to je postalo savršeno jasno u kontekstu globalne pandemije. Građani moraju imati korisne alate za prepoznavanje i pobijanje tih teorija. Kako bi im u tome pomogle, javne institucije moraju surađivati međusobno i s digitalnim platformama, medijima i znastvenicima', rekla je Věra Jourová, potpredsjednica za vrijednosti i transparentnost.

Izvor:

https://lider.media/poslovna-scena/hrvatska/teorije-zavjere-udruzeno-protiv-opasnih-dezinformacija-i-glasina-132843

 

Korisne stranice

 

Hitovi: 94697

• Prethodno
• Sljedeće