Pričaj mi o Lijepoj Našoj
Indeks Članka
J. Jović: Propagandni rat protiv povijesnih činjenica
„...Još dok je rat trajao i naročito nakon njegova završetka, a traje to još i danas, medijskim su se prostorom zavaljale neke teze i teorije cilj kojih je bio omalovažati i obezvrijediti borbu naroda za slobodu.
Moglo bi se govoriti o šest karakterističnih teza: pravi izvor suvremene Hrvatske je antifašistički, tj. partizanski pokret, rat devedesetih je rezultat loših politika podjednako na svim stranama, on je dogovoren i mogao se izbjeći, Hrvatska je Olujom izvršila etničko čišćenje Srba i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Nedavno izišla knjiga Domovinski rat-Pregled političke i diplomatske povijesti, u izdanju Nakladnog zavoda Globus i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koju su priredili Ante Nazor i Tomislav Pušek, na najuvjerljiviji način, temeljem originalnih dokumenata i zapisa aktera događaja sa svih strana, sve takve teorije pobija u korijenu.
Domovinski rat je onaj ključni presudni izvor moderne države i nacionalne slobode, a ne onaj pokret iz četrdesetih čiji je glavni cilj bio obnova jedne druge države. Za slobodnu Hrvatsku poginulo je 8147 vojnika te 4732 civila. Pronađeno je 150 masovnih grobnica, porušeno je 1426 crkvenih objekata, ratna šteta iznosi 142 milijarde dolara.
Ratovi devedesetih u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nisu slučajni niti posljedica raznih nacionalizama, nego su rezultat dugo pripremanog plana stvaranja velike Srbije pod geslom „svi Srbi u jednoj državi“, što je podrazumijevalo stvaranje srpskih država na području Hrvatske i BiH. Konkretnu ulogu u ostvarivanju tih planova igrala je Jugoslavenska narodna armija. Osvajački pohodi krenuli su već 1991. godine napadima na Vukovar, Osijek, Gospić, Dubrovnik i druge gradove. Jedini način da se rat izbjegne bio je priznati te velikosrpske pretenzije na vlastitu zemlju.
Za argumentiranje tvrdnji o „dogovorenom ratu“ najčešće su korišteni sastanci Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu 1991. Ali, bio je to pokušaj mirnog rješavanja krize kao što su bili i sastanci predstavnika svih tadašnjih republika pod međunarodnim inicijativama, koji su, na žalost, s obzirom na dijametralno suprotne pozicije bili osuđeni na neuspjeh.
Hrvatska je nakon svega morala vojnim putem oslobađati svoje okupirane krajeve u Lici, Slavoniji i Dalmaciji, nakon čega je mirno reintegrirala i Podunavlje. Cilj je, dakle, bio oslobađanje zauzetih područja na kojima su počinjeni stravični zločini, a ne etničko čišćenje Srba. O navodnoj agresiji na BiH dovoljno govore činjenice da je Hrvatska prva priznala BiH, da je pozvala tamošnje Hrvate na referendum o neovisnosti, da je zbrinjavala protjerane Bošnjake, da je sudjelovala u deblokadi Bihaća. Istina o kojoj nam govori navedeni naslov i njezino priznanje jedini je put u sretniju i mirniju budućnost sviju...“. (J.Jović,Slobodna Dalmacija)
J. Jović: Propagandni rat
V. Starešina: Suočavanje s prošlošću
Kad god bistrim okom, bez crvene mrene, pogledate u prošlost, vidite da je jugoslavenski komunistički sustav promijenio samo ime u hrvatska višestranačka demokracija, a zadržao ljude, čak cijele dinastije, mentalitet i običaje. Vidite sadašnjost
Sastala se u Moskvi dva ministra, dva šefa diplomacija, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov, jedan ispod kukastog križa, drugi ispod zvijezde petokrake, jedan ispred svog firera Adolfa Hitlera, drugi ispred svog velikog crvenog druga Josifa Visarionoviča Staljina i potpisali Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza. I ne samo pakt kako se neće napadati, već će se prijateljski pomagati: Njemačka Rusiji industrijsku robu i tehnologiju, Rusija Njemačkoj energente. Potpisali su i tajni protokol kako će međusobno podijeliti ponešto zemalja gdje se interesno sučeljavaju: Finsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku i Rumunjsku. I počeli su ga ubrzo provoditi u djelo.
Prošlo je 79 godina od prijateljskog rukovanja dvaju totalitarnih režima, koji su zlom obilježili Europu XX. stoljeća. Ali Hrvatska još uvijek ne vidi dobro na lijevo oko.
Suočavanje s prošlošću
Nije ovo uvod u priču o rusko-njemačkom plinovodu Sjeverni tok 2 i sustavu terminala za ukapljeni plin - LNG, kao energetskoj protuteži europskoj ovisnosti o ruskom plinu i povijesti koja se u nekim dijelovima ponavlja. Iako ima sličnosti. Niti je uvod u priču o slomu pulskog "Uljanika" i riječkog "3. maja", kao paradigmi nastavka dogovorne ekonomije i desetljećima nakon formalnog nestanka komunizma. Iako je vrlo blisko.
Ovo je priča o suočavanju s prošlošću i pokušaj odgovora zašto Hrvatska i dalje odbija progledati na svoje lijevo oko, unatoč tome što se deklarativno poziva na europske vrijednosti, pa i na deklaraciju Europskog parlamenta o suočavanju s posljedicama totalitarnih režima? Unatoč tome što se svaka vlada posljednjih godina uporno pravi kao da čini napore da progledamo.
Središnja točka svih hrvatskih institucionalnih odbijanja bistrog pogleda u vlastitu prošlost u totalitarnim režimima - i rasnom nacifašističkom u Pavelićevoj NDH i klasnom komunističkom u Brozovoj Jugoslaviji - jest nastojanje da se pokaže kako komunizam kao sustav i nije bio totalitaran.
Može se ponekad priznati da su drugovi katkad i zgriješili, ali sustav? Sustav je bio – u ime naroda.
Tri su osnovna načina na koja se taj sustav, pa i komunistički, može rasvijetliti, pokazati da su zločin i kršenje temeljnih ljudskih prava ugrađeni u njegove temelje. Prvo, otvoriti sve arhive i poticati njihovo istraživanje. Drugo, otvoriti i istražiti sve skrivene masovne grobnice iz revolucionarnog razdoblja. A ono nije završilo u svibnju 45., već su primjerice kamioni s političkim osuđenicima koji su likvidirani i tajno pokapani u masovne grobnice redovito stizali iz Zagreba u velikogoričke šume do 1947., a povremeno čak do 1952. godine. I treće: otvoriti javni prostor žrtvama režima, kako bi svjedočili o njegovoj naravi, a njihova svjedočenja postala dio kolektivnog pamćenja.
No, bezbroj je načina da se ta tri temeljna načina lustracije sustava zapriječe i onemoguće. Možete kao Zoran Milanović ukinuti Ured za istraživanje masovnih grobnica žrtava komunizma, za koji je kao oporba i sam glasovao, utopiti ga u državnu upravu, a nadzor nad istraživanjem povjeriti iskusnom operativcu nekadašnje Udbe. Da bude sveobuhvatnije.
Ili kao pod Tomislavom Karamarkom: nastaviti ista istraživanja pod paskom električara, u izvedbi priučenih socijalnih radnica banalizirajući ih do kraja.
Ili kao Andrej Plenković, nastojati zatvoriti netom otvorene arhive iz razdoblja komunizma, tumačeći da su tako - još otvoreniji. I napraviti Povjerenstvo za suočavanje s totalitarnom prošlošću bez primjene temeljnog europskog načela u tim poslovima - da ih ne mogu raditi ljudi koji su i sami bili suradnici tajnih službi bilo kojeg totalitarnog režima, ali sa zadatkom – da amnestiraju zvijezdu petokraku i obrane komunizam kao sustav.
Možete to činiti kao što to stalno čine sve hrvatske institucije, od pravosuđa do kulture – tako da držite žrtve u statusu građana drugog reda, u šutnji, na margini društva, a nerijetko i u egzistencijalnom strahu. A javni prostor prepustite komunističkim komesarima povijesti, koji će vam objasniti kako trebamo misliti – da su likvidacije i progoni stvarnih ili izmišljenih protivnika režima bili samo osvetnički eksces i povremena poskliznuća.
Otkud toliki strah?
No, čemu toliki strah od bistrog pogleda u prošlost? Odgovor je vrlo jednostavan. Kad god bistrim okom, bez crvene mrene, pogledate u prošlost, vidite da je jugoslavenski komunistički sustav promijenio samo ime u hrvatska višestranačka demokracija, a zadržao ljude, čak cijele dinastije, mentalitet i običaje. Vidite sadašnjost.
"Uljanik" kao paradigmu programiranoga gubitaša za izvlačenje i raspodjelu državnog novca odabranim drugovima, upravu kao da je preseljena iz bivše tvornice glinice Obrovac, radnike - većinske vlasnike koji s crvenom petokrakom na kacigi štrajkaju protiv rezultata svojeg samoupravljanja, tražeći od države novce. I čujete sindikalca koji kaže otprilike ovako: „Nemamo mi ništa protiv brodogradilišta 'Viktor Lenac'. Njima Šesta flota pošalje brod na remont i ostvare dobit od šezdeset milijuna dolara. Ali nas takva brodogradnja ne zanima.“
Njih zanima brodogradnja u kojoj mi plaćamo milijarde eura, da bi se oni igrali vlasnika i samoupravljača, a njihova elita igra se crvenih menadžera. I tako u krug s crvenom mrenom na oba oka.