Pričaj mi o Lijepoj Našoj
Indeks Članka
Kratki podsjetnik na neke od najznačajnijih datuma hrvatske povijesti
„...Hrvatska je u cijeloj svojoj povijesti, s malim iznimkama, podijeljena na više različitih dijelova, koji su pak uključeni u neke šire političke sustave. Dijelovi su teritorija zauvijek izgubljeni, ali je bitnije od toga da su, unatoč tim okolnostima, sačuvali hrvatska svijest o sebi, samobitnost i duhovno jedinstvo. Ta se temeljna činjenica može zahvaliti jeziku i pismenosti, brižno njegovanim mitovima, krvavim otporima, žrtvama i stradanjima, pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi te neprekidnom postojanju kakve-takve političke individualnosti, koja se očitovala u funkcioniranju političkih institucija, poglavito sabora i bana.
Hrvati su neosporno u tih tisuću i tristo godina dijelom zapadnoeuropskog kruga, što nije ugrozilo, nego naprotiv ojačalo i obogatilo njihovu samosvijest. To se svakako može objasniti spoznajom kako su najistaknutiji hrvatski ljudi, stvaratelji na raznim područjima duhovnog života, od znanosti politike do umjetnosti, bili uključeni u najistaknutije
Zbog težnje za potpunom političkom neovisnošću i zbog posebnih povijesnih okolnosti Hrvati su se u XX. stoljeću našli u južnoslavenskoj zajednici, praktički izvan toga europskog kruga, prvi put u zajednici s brojnijim, politički nadmoćnijim narodom koji je bio ispod njihove dosegnute civilizacijske i kulturne razvijenosti, što će donijeti nove, nesagledive probleme i teška iskušenja...“
VI –VII st. n.e. – dolazak Hrvata u današnje prostore
Prema povijesnim izvorima (primjerice, zapisa perzijskog kralja Darija iz V./VI. Stoljeća p.n.e, u kojima se spominje narod Harauvati i sjedište Harauvatiš, ili zapisa Herodota koji spominje Harauvaciju na području Perzije) mnogi su povjesničari i kulturolozi, kako hrvatski tako i strani zaključivali kako su Hrvati kao poseban kulturni i politički identitet postojali još nekoliko stoljeća prije Krista na prostoru Irana, odnosno južnog Afganistana.
Zbog nemira i ratova odatle se oni između II. i IV. stoljeća n.e. sele prema Zakarpatju, gdje također žive u zasebnoj političkoj zajednici. Živeći u dodiru sa Slavenima oni se postupno slaveniziraju. Krajem VI. i početkom VII. Stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija ugroženog od Avara Hrvati dolaze najprije na područje današnje Dalmacije i Istre, a potom i na širi prostor između Jadrane i Drave te od istočnih obronaka Alpa do Dunava i Drine.
Po dolasku u svoj novi životni prostor oni se miješaju sa starosjediocima Ilirima i Vlasima i nameću im svoju političku organizaciju i kulturu. Slijede burna stoljeća stalnih prodiranja i osvajanja sa svih strana, od Bizantinaca i Franaka, pa Mađara, Mongola, Mlečana, Turaka do Austrijanaca i naposljetku Srba.
Hrvati primaju kšrćanstvo (VII. – IX. st.)
Hrvati prihvaćaju kršćanstvo, najprije spontano, a u IX stoljeću za vrijeme kneza Višeslava sustavno, što će ih probližiti zapadnoj kulturi i trajno odrediti pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu. Nakon crkvenog raskola 1054.g. (podjele kršćanstva na Zapadnu i Istočnu Crkvu ), Hrvati ostaju vjerni papi.
Mir u Achenu (812.)
Povučena je granica između Franaka i Bizanta baš po sredini domovine Hrvata. Od tada će ti prostori postati stalnom metom posizanja sa svih strana i poprištem sukobljavanja Istoka i Zapada. Unatoč svemu, i za divno čudo, kroz sva ta stoljeća sve do današnjih dana, Hrvati su se održali kao poseban kulturno – povjesni i politički subjektivitet.
Narodni vladari (VII – XII st.)
Tijekom prvih sedam stoljeća vladavine narodnih vladara (Vladislav, Mislav, Trpimir, Zdeslav, Branimir, Mucimir, Tomislav, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir), unatoč teškim vremenima Hrvatska će dostići svoj zenit. Knez Branimir se definitivno priklanja papi, a ovaj ga blagoslivlje i priznaje neovisnost i suverenitet njegove zemlje.
Tomislav (925)
Tomislav, koji se 925. godine okrunio za kralja (na Duvanjskom polju) odbacuje Mađare preko Drave i proširuje državu do Drine, a za pomoć Bizantu u ratu protiv Bugara dobija upravu nad dalmatinskim gradovima. U njegovo vrijeme Hrvatska ima 1,5 milijun stanovnika, 100 tisuća pješaka, 60 tisuća konjanika, 5 tisuća mornara i 100 brodova.
Zvonimir (1075-1089.)
Posljednji hrvatski kralj Zvonimir nije imao potomaka. Nakon njegove smrti trebao ga je naslijediti ugarski kralj Ladislav, brat njegove udovice, što Hrvatima nije odgovaralo. Nakon što mu to nije uspjelo pokušao je to nasilnim putem ostvariti njegov nasljednik Koloman Arpadović. U bitci na Gvozdu pogiba ban Petar Svačić.
Koloman (1102).
Kolomanu na kraju ipak polazi za rukom godine 1102. ostvariti svoj cilj u dogovoru s hrvatskim velikašima (Pacta conventa) koji prihvaćaju ugarsku krunu uz zadržavanje svoga sabora, bana, vojsku i poreze. Vrijeme je to feudalnog društvenog ustroja i jačanja moći pojedinih feudalaca koji se često međusobno sukobljavaju zbog širenja svojih posjeda. Najmoćniji među njima bili su knezovi krčki (Frankopani), Šubići u Bribiru, kasnije nazvani Zrinski, Kačići u Omišu, Nelipići na Neretvi, Kotromanići u Bosni.
Ladislav Napuljski (1409.)
za 100.000 dukata prodao Mletačkoj Republici pravo na čitavu Dalmaciju. Tako je Venecija sve do svoje propasti 1797. trajno u kontinuitetu upravljala Dalmacijom i otocima.
Turska osvajanja (XIV – XVIII st.)
Relativno mirno razdobolje pod mađarskom krunom uskoro će poremetiti prodori Turaka koji će uslijediti nakon Kosovske bitke 1389. u kojoj su Osmanlije porazili srpsku vojsku. Nesloga velikaša, njihove međusobne svađe, neshvaćanje opasnosti koja je dolazila, kao i izostanak pomoći kršćanske Europe, učinili su da najprije „Bosna šaptom padne“, a uskoro i najveći dio Hrvatske. Padom Bobovca pala je i Bosna pod tursku vlast (1463). (propast bosanskog kraljevstva), pa im je put u Hrvatsku bio otvoren.
Migracije stanovništva
„...Turska osvajanja na Balkanu izazvala su velike migracije stanovništva kakvih nije bilo od dolaska Slavena. Narod se povlačio pred Turcima na sve strane – prema sjeveru, zapadu i jugu. To iseljavanje Hrvata poprimilo je u XV. stoljeću obilježje pravog egzodusa. Na osvojena opustjela područja Turci su naseljavali stanovnike iz unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. Bili su to većinom Vlasi i pripadnici drugih etničkih skupina – Cincari, Albanci, Bugari, Grci, Crnogorci, Srbi i Makedonci. Svi su oni bili pravoslavne vjere, pa je prostor Bosne i dio Hrvatske pod turskom vlasti bio naseljen novim, pravoslavnim pučanstvom, koje se kasnije u drugoj polovici XIX.stoljeća oblikovalo kao srpski narod izvan Srbije.
Dio preseljenih Vlaha i drugih skupina prelazio je granicu i naseljavao se u prostore koje je u bijegu pre Turcima napuštalo staro pučanstvo. To su poslije organizirano činili ugarski vladari i poslije Habsburgovci smještavajući ih u opustjele krajeve uz tursku granicu. Tako su nastali graničari, koji su za obranu granice dobivali posebne povlastice. Habsburgovci su i sami poticali stanovnike s turske strane da prijeđu na hrvatsku stranu. Na njihova mjesta Turci su dovodili nove naseljenike, i tako se pučanstvo često preseljavalo i miješalo...“(2)
Nije trebalo proći puno vremena da se pokažu prve negativne posljedice ovih migracija i promjena strukture stanovništva. I ugarske i austrijske vlasti poticale su animozitet između starosjedilaca i pridošlica kako bi njima lakše vladali. Sve će to u XX. stoljeću i biti jednim og glavnih generatora međusobe netrpeljivosti, napetosti i kriza koje će rezultirati krvavim ratovima s masovnim stradanjima i sjedne i s druge strane. Posljedice takvih zbivanja i napetost u odnosima između danas nezavisnih država na ovim prostorima prisutne su i danas, a katkad podsjećaju na predratna vremena.
Bitka na Krbavskom polju (1493.)
Hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina doživjela je težak poraz od Turaka predvođenim Jakub pašom. Uz desetke tisuća vojnika izginulo je tu i gotovo cijelo hrvatsko plemstvo, a sam ban dopao u roblje i ubijen. Bila je to jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda. Ugrožen je bio i sam opstanak naroda.
Bitka na Mohačkom polju (1526.)
Gotovo isto je prošla hrvatsko-ugarska vojska 1526. u bitci s Turcima na Mohačkom polju nakon koje su od nekad moćnog kraljevstva Hrvatske ostali su samo tužni „ostatci ostataka“. Turci su tada osvojili cijelu Slavoniju i najveći dio Ugarske.
Pod vlašću Habsburga (1526.)
Vidjevši da im s ugarskog dvora izostaje pomoć, nakon bitke na Mohačkom polju 1526., hrvatsko plemstvo (Hrvatski sabor u Križevcima) odluči potražiti drugog gospodara koji će braniti Hrvatsku. Tako 1527. izaberu Ferdinanda I. «kralja češkog i nadvojvodu austrijskog» za hrvatskog kralja, a isto će nešto kasnije učiniti i Ugari. Nažalost, ni nakon pristajanja pod habsburšku vlast stanje se nije nimalo poboljšalo, dapače, postalo je još teže.
Nikola Šubić Zrinski (1566.)
Veliku ulogu u zaustavljanju turske najezde dublje u Europu odigrao je Nikola Šubić Zrinski. Godine 1566. do posljednjeg je daha sa svojih 2.500 junaka branio utvrdu Siget od daleko brojnije turske vojske. Očekivana pomoć kršćanske Europe nikad nije pristigla. Nisu uspjeli obraniti utvrdu, ali su sa sobom poveli u smrt i 35.000 Turaka. Bio je to početak kraja turske sile. Sličnih je primjera hrvatskog junaštva bilo više, poput obrane utvrde Gvozdanskog, kao i uspješne obrane Kisegija pod zapovjednikom Nikolom Jurišićem, što je razlog da je tadašnji papa prozvao Hrvatsku „predziđem kršćanstva“
Bitka kod Siska (1593.)
Sto godina poslije one tragične bitke na Krbavskom polju Hrvatska vojska u bitci kod Siska nanosi težak poraz turskoj vojsci, iako je ona tada bila na vrhuncu svoje moći, nakon čega Turci polako prelaze u defenzivu.
Pogubljenje Zrinskog i Frankopana (1671.)
Austrijanci sve više sužavaju hrvatska prava, često rade protiv interesa Hrvata. Osnivaju obrambeni koridor prema Turcima (Vojnu krajinu) u koju naseljavaju Vlahe i druge, uglavnom pravoslavne imigrante) kojima daju posebne privilegije i izuzimaju ih od nadležnosti hrvatske banske vlasti. Sve ovo dovodi do velikog nezadovoljstva hrvatskog plemstva koje zajedno s ugarskim pokušava organizirati otpor Bečkom dvoru. Međutim pobuna je otkrivena, a njeni vođe ban Petar Zrinski i Krsto Frankopan osuđeni na smrt i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu. Nakon svega toga uvelike je oslabio otpor prema austrijskim i mađarskim težnjama i nasrtajima.
Hitovi: 51050