Dr Ante Ljubičić: Iz doktorove torbe (II.)

Izdvojeno

Šećerna bolest u odraslih

Sažetak

Dijabetes je kronična (doživotna) bolest koju prati nastanak promjena (komplikacija) na svim organskim sustavima – na krvnim žilama, očima, bubrezima, živcima i dr., te veća smtnost nego zdravih osoba.
Ako se bolest na vrijeme otkrije i ako se ispravno liječi, izgledi za nastanak komplikacija su manji, a za dug i kvalitetan životni vijek veći.
Temeljno u pristupu osobama s dijabetesom je definirati o kojem je obliku bolesti riječ (glavni su tip 1 i tip 2 ), procijenti stupanj razvoja kroničnih komplikacija, stanje metaboličkog poreme-ćaja, te utvrditi prisutnost drugih bolesti i poremećaja (hipertenzije, povišenih masti i dr.).
Cilj je liječenja normalizacija glukoze u krvi i trajno održavanje takvog stanja, što je preduvjet prevencije kroničnih komplikacija. U ove ciljeve spada i uklanjanje ili kontrola svih drugih popra-tnih poremećaja (već spomenutih), i uklanjanje štetnih navika (pušenja, alkohola...).
Osnova liječenja je prilagodba načina prehrane (dijabetička dijeta), redovita tjelovežba i samokontrola za sve bolesnike. Medikamentna terapija određuje se individualno za svakog bolesnika nakon pažljive procjene njegova stanja i tipa poremećaja, pri čemu svi oni s tipom 1 bolesti moraju od početka primati inzulin.
Preduvjet uspješnog liječenja za sve bolesnike, neovisno o tipu bolesti, je dobra edukacija, odnosno usvajanje potrebnih znanja o bolesti i svim aspektima liječenja, za što vrijedi uložiti dovoljno vremena i truda i krenuti od početka ovoga poglavlja.

Hrana kao lijek
(Zdrava prehrana ili kako uskladiti dijetu)

Što je zdrava prehrana, kako smršaviti, kako se udebljati, što činiti kad nam nije dobro nakon sumnjivog ručka u restoranu, ili kad imamo crijevnu infekciju; kada nam proradi čir na želudcu ili žučni kamenci; kako se hraniti kad imamo probleme s tlakom, sa srcem, s dijabetesom, gihtom, kad patimo od zatvora ili proljeva, kad su nam bubrezi načeti ili kad nam je jetra ugrožena?

Sve su to pitanja i problemi koji nas često muče, osobito kad ih je više zajedno, i koji katkad traže posve suprotne mjere. Odgovori koje dobivamo u takvim prilikama najčešće su ili manjkavi ili zbunjujući. Moglo bi se reći da premalo znamo o tim problemima, da ono što znamo najčešće ne primjenjujemo, i da nerijetko postu-pamo posve suprotno od načina koji bi bio ispravan, ugrožavajući tako dodatno već ugroženo zdravlje. Ovdje ćemo pokušati dati najsažetije odgovore na bar neka od takvih pitanja – onaj minimum koji bi doista trebalo usvojiti i primjenjivati, a detaljnija razmatranja o prehrani, posebno u stanjima metaboličkih bolesti (dijabetesa, pretilosti, hiperlipidemije i dr.), mogu se naći u odgovarajućim poglavljima ove knjige....

Naslovi:
Hrana kao lijek: Jedinstvena dijeta - je li moguće? , Osnovni principi zdrave prehrane,Kad želudac boli, Kod žučnih tegoba., Kod nevolja s gihtom , Kad želimo smršaviti , Kad se želimo “udebljati”, Kad je krvni tlak visok, Kada je krvni tlak nizak , Kod srčanih smetnji, Kod bolesti bubrega, Kod proljeva, Kad je stolica lijena , Kod bolesti jetre, Kod bubrežnih kamenaca, Lagana prehrana...

Najčešća hitna stanja u internoj medicini

U svakodnevnoj liječničkoj praksi nisu rijetka hitna stanja koja ugrožavaju život bolesnika. Katkad trenutno, neposredno, katkad s manjim ili većim odmakom. Obično se pojavljuju naglo, najčešće iz čista mira, ili nakon blažih simptoma koji promaknu nezapaženo. Ova se stanja često javljaju kao komplikacije kroničnih bolesti (dijabetesa, hipertenzije i sl.) u nekoj od kasnijih faza njihova tijeka do kojih su one bile bez ikakvih subjektivnih smetnji. U takvim trenutcima život bolesnika u doslovnom smislu riječi visi o koncu i ovisi o prepoznavanju ozbiljnosti situacije, o vremenu dolaska liječniku i o stručnom medicinskom tretmanu koji se primjeni.

Propusti ili greške kako sa strane bolesnika (neprepoznavanje ozbiljnosti situacije, kasno traženje pomoći i dr.), tako i sa strane struke, može rezultirati fatalnim ishodom. Ovdje donosimo kratki pregled samo nekih od takvih stanja s najkraćim opisom simptomatologije i postupnike njihova zbrinjavanja. Ako bi ovo nastojanje da se navedene činjenice probliže što većem broju ljudi dovelo do bar jedne pravovremene kardiološke intervencije zbog srčanog infarkta, ili na vrijeme operiranog zloćudnog tumora na crijevima, i da tako bude spašen bar jedan ljudski život, ono bi bilo opravdano a cilj ostvaren.

Naslovi:

Bol u prsištu, Palpitacije, Otežano disanje ‒ dispneja, Iskašljavanje krvi ‒ hemoptizija, Kad trbuh zaboli , Povraćanje krvi ‒ hematemeza , Krvava stolica (hematokezija), Crna stolica (melena), Nesvjestica – sinkopa, Vrtoglavica.......Vrućica...

Link: https://tockanai.net/index.php/moj-blog/561-najcesca-hitna-stanja-u-internistickoj-praksi

Doživjeti stotu

 U naravi je našoj da smo skloni maštanju o besmrtnosti i vječnoj mladosti. I vraćanju vremenskog kotača unatrag. Nažalost ili na sreću, to su samo puste želje i iluzije, jer sve nas iskustvo neumoljivo uči da smo samo smrtnici, prolaznici u ovom našem svijetu, da život ima svoj početak i kraj, svoj rok trajanja, i da je to datost na koju ne možemo utjecati. Ne bismo se ovdje upuštali u najnovije i teško razumljive pojave i kretanja u društvu, ozačene pojmovima trans i posthumanizma, i kiborgizacije, samo ćemo se ukratko osvrnuti na neke medicinske aspekte starenja i na pokušaje poboljšanja kvalitete života u starijoj dobi.

 Starenje je fiziološki proces koji počinje već rođenjem. Pokušaji da se starost kao životno razdoblje definira ulaskom u određene godine nisu se pokazali baš najboljima jer nema oštrih granica koje bi to jasno odredile. Kao i po svemu drugome, ljudi se razlikuju i prema tome što neki stare brže, drugi sporije. Više je pravilo nego izuzetak nepodudarnost kronološke dobi sa stvarnim zdravstvenim stanjem, tako da često vidimo oronule mlade s jedne, a vitalne i krepke starije osobe s druge strane. Brojni su čimbenici koji na to utječu, od nasljednih do načina života, prehrane, navika, radnih uvjeta, brige o zdravlju itd.

Iako je riječ o fiziološkom stanju kroz koje svi neminovno prolazimo, obično nam starost nije dobro došla; nerado je prihvaćamo, a katkad i kao da je se sramimo. Još jedan životni paradoks: svi bismo željeli što dulje živjeti, a ne želimo ostarjeti. I još jedna posljedica suvremenog načina odgoja i utjecaja civilizacijskog okruženja u kojemu su primarni kult mladosti, ljepote i zdravlja, a ciljevi samo uspjeh, moć, dominacija, uživanje. Za druge sadržaje, drugu stranu života u kojoj stanuju starost, bolest, iskušenja, nevolje, tu jednostavno nema mjesta.

Prosječan životni vijek muškaraca u nas je oko 72 godine, žena 79 godina, dok je u Europi od 2 do 3 godine dulji. Procjenjuje se da bi u optimalnim životnim uvjetima mogao biti oko 110 do 120 godina (23). Većina uzroka smrtnosti, oko tri četvrtine, odnosi se na kronične nezarazne bolesti (kardiovaskularne, tumore, bolesti dišnoga i probavnog sustava i dr.), za koje se smatra da su najvećim dijelom posljedica nezdravoga načina života i čimbenika rizika kao što su pušenje, hipertenzija, povišene masnoće, alkohol, debljina, tjelesna neaktivnost, loša prehrana. Stoga se misli da bi se samo intervencijama u tom području odnosno njihovom eliminacijom, moglo postići produljenje životnog vijeka za 10 do 25 godina. Navedimo ovdje i podatak da je posljednjih desetljeća u razvijenim zemljama broj stanovnika starijih od 65 godina u neprekidnom porastu, što se objašnjava produljenjem životnog vijeka kao poslje-dicom porasta životnog standarda, bolje zdravstvene zaštite i, čini se, ponajviše smanjenja prirodnog priraštaja.

Danas je već dobro poznato da u nastanku kroničnih nezaraznih bolesti pa i procesa starenja, veliku ulogu ima stalno prisutan oksidacijski stres. To se objašnjava time da mitohondriji, kao stanične organele odgovorne za metaboličke procese i proizvodnju energije, pri većem unosu kalorija pojačavaju svoj rad pri čemu se stvara sve više slobodnih kisikovih radikala. Ti se radikali vežu za okolne stanične strukture uzrokujući molekularna oštećenja, pa i DNK, što se smatra uzrokom nastanka bolesti i procesa starenja.

Iz svega navedenog jednostavno se nameće zaključak da bi ključ dugovječnosti mogao biti u izbjegavanju stanja koja povećavaju oksidacijski stres i jačanju antioksidacijskog potencijala. Dva su načina koja nam se nude u tom smislu: prvi je uklanjanje svih čimbenika koji vode prema oksidacijskom stresu (višak kalorija, pušenje, nezdrava jela – pržena, pečena i sl., udisanje štetnih plinova itd.), a drugi je uklanjanje već nastalih radikala kisika povećanim unosom antioksidansa (vitamina A, C, E i minerala cinka i selena) što se postiže optimalnom prehranom i njihovom odgovarajućom nadoknadom (23, 27).

O zdravoj prehrani već je bilo dosta riječi, a ovdje samo podsje-timo na najbitnije: čuvati se viška kalorija, optimalan i uravnotežen unos svih namirnica, izbjegavati prazne kalorije (koncentrirane šećere i zasićene životinjske masnoće), uzimati dovoljno voća i povrća, osobito svježega (mrkvu, jabuku, orašaste plodove itd.), ne dosoljavati hranu, piti dovoljno vode. Uza sve to ne zaboraviti redovito provoditi primjerenu tjelesnu aktivnost.

Kako kroz „zlatne“ godine?
Prema svojim biološkim funkcijama čovjek postiže svoj maksimum prije tridesete godine, da bi potom uslijedilo njihovo postupno slabljenje. S vremenom dolazi do promjena svih organa i organskih sustava, do slabljenja svih funkcija kao i do učestalije pojave različitih kroničnih bolesti. U starijim godinama često se pojavljuje više poremećaja zajedno, u prosjeku pet do šest, od kojih svaki može utjecati na pogoršanje drugih. Nerijetko su te smetnje nespecifične pa lako ostaju neprepoznate te se pripisuju uobičajenim teg-obama starosti, što katkad zna loše završiti.

Najčešće tegobe u starosti jesu nesvjestica, omaglica, nestabilnost, padovi, nepokretnost, teškoće s disanjem, gubitak teka, slabost, otežano mokrenje, opstipacija, loše raspoloženje i slično. Kada se ovakve teškoće pojave, potrebno je učiniti valjan pregled i osnovne pretrage kako bi se što prije otkrili uzroci, koji nerijetko znaju biti trivijalni.

Često se nađu malokrvnost, manjak vitamina B12, oslabljena funkcija štitnjače, skrivena šećerna bolest, zatajivanje srca, bolesti lokomotornog sustava koje smanjuju pokretljivost, bolesti usta, zubi, vida, sluha, depresija, demencija. Nerijetko su poremećaji ponašanja i emocionalni ispadi starijih osoba prvi znakovi organskih promjena koje se ispravnim liječenjem mogu smanjiti, osobito ako se brzo otkriju. Katkad je, i ne baš rijetko, riječ o tegobama nastalima zbog neodgovarajuće terapije i uzimanja više lijekova istodobno.
Kako starije osobe većinom imaju nekoliko kroničnih bolesti, istodobno im se i terapija sastoji od uzimanja više lijekova, nerijetko 5 ili 6, a katkad i više od desetak (rekordni broj koji smo vidjeli bio je šesnaest).

Treba znati da je vjerojatnost nuspojava razmjerna njihovu broju i da najčešće nema opravdanja za uzimanje više od tri lijeka. Ista je stvar s nepoželjnim interakcijama lijekova – što ih je više, to su učestalije. Osim toga, kad im je preporučeno više lijekova, bolesnici znaju sami sebi, neselektivno, smanjiti taj broj, nerijetko na račun onih koji su im vitalno važni (za kontrolu tlaka, dijabetesa i sl.), što tada može imati ozbiljne posljedice za njihovo zdravlje. Osobito se to odnosi na starije bolesnike slabijega vida i sluha i smanjenih mentalnih sposobnosti, a najčešće na one koji žive sami.

Ukratko, sve su to razlozi zbog kojih u pristupu ovim bolesnicima treba uzeti u obzir sve okolnosti i biti vrlo oprezan u procjeni njihova stanja i poduzimanju odgovarajućih mjera, kako bi se uklonili ili bar ublažili postojeći poremećaji. Pri tome, ponajprije, treba imati na umu nužnost prilagodbe terapijskih ciljeva, kao i terapijskih mjera, jer bi u protivnome šteta mogla biti veća od koristi. Primjerice, kod starijih je potrebno ublažiti ciljne vrijednosti regulacije šećerne bolesti i hipertenzije, voditi više brige o prilagodbi doza lijekova zbog smanjene bubrežne funkcije, osobito psihofarmaka, jer bi ih inače izložili dodatnom riziku pogoršanja mentalnog stanja, nesvjestica, padova, nepokretnosti i slično.

Uz svu medicinsku skrb, uz korekciju vida i sluha, uz prilagodbu životnog prostora (maknuti tepihe, ukloniti zapreke) i uz opskrbu potrebnim ortopedskim pomagalima, kako bi se izbjegli padovi i ozljede, ne može se dovoljno naglasiti važnost socijalnih kontakata i one obične ljudske potpore, kako bi ta osobito bremenita životna etapa prošla sa što manje trauma i patnje i, koliko je to moguće, bez osjećaja usamljenosti, zanemarenosti, odbačenosti...

I, na kraju, evo nekih od dvadesetak savjeta poznatog kirurga dr. Bernarda Siegela, koji na svoj poseban način pokušava potaknuti na promjenu ponašanja sve one (vjerojatno će se mnogi od nas prepoznati) koji, kako on kaže, traže bolest i kojima se žuri umrijeti.

„...Ne brinite se o svom zdravlju, jedite i pijte koliko želite i što želite, pustite uzde svojim nagonima, ne birajte partnere, ne pitajte se je li to u redu ili nije, ne obazirite se na umor, stres i iscrpljenost, ne vjerujte nikomu, izbjegavajte prisne odnose s drugima, ne izražavajte svoje osjećaje, mislite samo na ružne stvari koje bi vam se mogle dogoditi, isključite se od svih, zatvorite se u svoju sobu i razmišljajte samo o smrti, klonite se svega što bi vas moglo razveseliti, sažalijevajte se, družite se samo s jednako nesretnim i ogorčenim ljudima....“ (46)

Bol - smisao, značenje

...Malo je onih koji u životu nisu dobili neku manju ili veću "porciju" boli, makar od neke prolazne bolesti ‒ manje nezgode, ozljede i sl. I tko je bar jednom osjetio što znači kad se ne možeš ni pomaknuti od boli kad ne možeš disati zbog nje, kad ti više ni do čega nije nego samo da prestane; i tko je osjetio ono blaženo olakšanje nakon primljene pomoći, tome ne treba objašnjavati zašto se za one koji donose lijek i ublažuju bol zna reći da su produžena ruka Božja...Iz knjige na slici.

Bol je jedan od najčešćih i vjerojatno svima dobro znanih simtoma. Bez obzira je li riječ o zubobolji, glavobolji, grčevima u trbuhu, probadanju u prsištu; kad nas zakoči u križima, ili kad noću bosom nogom udarimo o rub kreveta. Ujedno je to i najčeći razlog traženja liječničke pomoći. To onaj je neugodni osjećaj koji se pojavi nakon ozljede bilo koje vrste ‒ mehaničke, termičke, električne, kemijske i sl., tijekom nekog upalnog procesa ili cirkulacijskog incidenta (tromboze, embolije) u području bilo kojega dijela tijela i bilo kojeg organa. Svi smo katkada doživjeli ‒ kad je osobito jaka i iznenadna, na trenutak će u potpunosti okupirati cijelo naše biće i prekinuti sve druge osjećaje i misli.

Nećemo ovdje govoriti o emocionalnoj boli koja nastaje zbog razočarenja u nešto ili nekoga, zbog uvrede (“ubi me teška riječ”), zbog gubitka drage osobe ili neke veće vrijednosti, gubitka posla i zbog svih drugih stresora kojima smo neprekidno izloženi, kao ni o duševnoj boli kao posljedici naših potisnutih psihotrauma i naših lutanja u potrazi za samim sobom.

Bol je alarm, poziv na uzbunu, signal da nešto nije u redu, da smo ugroženi i da hitno treba poduzeti nešto kako bismo uklonili opasnost. Nastaje podražajem receptora i perifernih niti osjetnih živaca koji se nalaze posvuda u tijelu. Na mjestu ozljede ili bilo kojega drugog patološkog zbivanja ‒ upale, tumorske infiltracije ili cirkulacijskog incidenta, dolazi do oslobađanja različitih biokemijskih tvari koji podražuju receptore, što rezultira osjetom boli. U isto vrijeme organizam se brani stvaranjem fizioloških modulatora boli kao što su serotonin, noradrenalin, endorfini i dr. koji ublažuju bol.

Poznato je da u stanjima šoka nekada niti ne osjetimo tešku ozljedu, dok u normalnim okolnostima zaziremo i od običnog uboda igle. Ne ćemo se ovdje upuštati u patofiziologiju boli jer bi nas to odvelo daleko; ostat ćemo samo na praktičnom aspektu, što nam je činiti kad boli. Recimo samo to da bol može biti akutna i kronična, po intenzitetu svih mogućih stupnjeva, ovisno o jačini podražaja, kao i to da ljudi različito reagiraju na iste bolne podražaje. Neki će ih podnijeti stoički, drugi zdvajati i kada su manjeg intenziteta. Dugotrajno trpljenje boli, neovisno o uzroku, prije ili kasnije rezultirat će depresijom s gubitkom svake životne radosti.

Što činiti kad boli? Kako rekosmo ‒ bol je poziv, poruka, vapaj: opasnost je, neka se hitno nešto poduzme! Simptom koji treba promatrati u kontekstu kliničke slike i svega onoga što se zbiva s organizmom. Ako smo pali i ozlijedili se, a boli nas i čini se da nije bezazleno, javit ćemo se liječniku, koji će učiniti ono što je potrebno ‒ pogledati, učiniti rtg. snimku, provjeriti postoji li možda prijelom, previti, imobilizirati, ublažiti bol analgetikkom i ako treba, poslati kirurgu.
Kada je u pitanju samo bol u mišićima nogu nakon nogometa – pustit ćemo da spontano prođe za dan ‒ dva, ili eventualno uzeti koji analgetik (aspirin ili sl.). Nagla ukočenost i bol u predjelu donjeg dijela leđa koja ne dopušta ni najmanje kretnje, uz širenje boli u noge, obično jednu, vjerojatno je slika akutnog bolnog sindroma zbog protruzije (iskliznuća) diska između dva kralješka (uklještenja živca), zahtijeva pregled neurologa i radiološku obradu (magnetnu rezonanciju) kako bi se odredila optimalna terapija.

Glavobolja koja se ponavlja, ili koja ne prolazi, nalaže neurološku obradu, jer uzroci, iako nerijetko posve beznačajni, mogu biti i najozbiljniji (npr. tumor mozga), koji zahtijeva hitnu operaciju. Ako se glavobolja pojavi nakon udarca u glavu, makar i blažeg, i ne prolazi ili se pojačava, osobito ako je praćena mučninom i povra-ćanjem, ili poremećajem svijesti, ona mora pobuditi sumnju na moždano krvarenje (subduralni hematom), za što je jedina pomoć neurokiruška operacija.

Kada se radi o starijim osobama, nakon i najblažeg pada i udarca, ako se žale na bolove u kukovima, leđima ili rukama, treba misliti na mogućnost koštanog prijeloma, jer su njihove kosti osteoporotične i lomljive. Ako se, pak, radi o bolovima u zglobovima, jednom ili više njih zajedno, praćenih otokom istih, uz loše osjećanje, slabost, eventualno i povišenu tjelesnu temperaturu, vjerojatno se radi o nekom od oblika sistemske upale zglobova, odnosno vezivnog tkiva, što zahtijeva neodložnu detaljnu internističko-reumatološku obradu i liječenje. O tome što činiti kod bolova u prsištu ili trbuhu ‒ detaljnije je opisano na drugim mjestima (u odgovarajućim poglavljima ove knjige).

Konačno, mogli bismo reći ‒ bol je samo simptom nekog stanja kojega što prije treba otkriti, odnosno dijagnosticirati, kako bi se odmah započelo uzročno liječenje. Jedna od najvećih pogrešaka (vitium artis) jest suzbijanje bola bez sigurne dijagnoze. Najčešće se to događa kod bolova u trbuhu, koji su često netipični i nespecifični, pa se katkada dogodi da se ne prepozna upala slijepog crijeva ili puknuće (perforacija) crijeva ‒ želučanog čira, ili upaljenog divertikla; davanjem analgetika bez uzročnog liječenja (kirurške operacije, antibiotika i ostale terapije) znači isto što i izlaganje bolesnika smrtnoj opasnosti. Slično je s glavoboljom nakon ozljede glave kojoj treba posvetiti maksimalnu pozornost jer se može raditi o opasnom krvarnju za koje je jedini lijek neurokirurška operacija.

Međutim, kada se radi o kroničnom bolu, nakon provedene dijagnostičke procedure i uvođenja odgovarajuće terapije, paralelno uz primjenu mjera usmjerenih na uzroke, potrebno je učiniti sve kako bi se patnja i bol što prije i što efikasnije ublažile, jer i to može biti presudno za ukupno poboljšanje. Jednako kao što trpljenje boli samo po sebi može dovesti do nepredvidivih pogoršanja, sasvim sigurno do gubitka svake radosti življenja i nade, a katkada i do najlošijeg završetka.

Malo je onih koji u svom životu nisu dobili neku manju ili veću porciju boli, makar od neke prolazne bolesti ‒ manje nezgode, ozljede i sl. I tko je samo jednom osjetio što znači kad se ne možeš ni pomaknuti od boli, kad ne smiješ disati zbog probadanja u prsima, kad ti više nije ni do čega nego samo da prestane; i tko je osjetio ono blaženo olakšanje nakon injekcije analgetika, tome ne treba objašnjavati zašto se za one koji donose lijek i ubla-žuju bol kaže da su produžena ruka Božja.

Za uklanjanju boli na raspolaganju nam je cijeli niz različitih skupina lijekova. To su neopioidni i opiodni analgetici, antideresivi i antikonvulzivi. Od neopioidnih analgetika najčešće se upotrebljavaju paracetamol (Plicet, Lekadol) i nesteroidni antireumatici, među kojima su i salicilati (Andol, Aspirin), kojima se mogu kupirati bolovi blagoga do srednje jakog intenziteta. Paracetamol manje oštećuje želučanu sluznicu pa mu treba dati prednost kod onih koji imaju želučane tegobe, ali zato nema protuupalni učinak. Za bolove neuropatskog podrijetla (oštećenja živaca) daju se lijekovi s djelovanjem na središnji nervni sustav (antidepresivi i antikonvulzivi), što je u nadležnosti specijalista 

Kod nekih bolnih sindroma primijenit će se lokalne blokade živaca, fizikalna terapija, a kod kroničnih bolova pokušava se s tehnikama relaksacije, hipnozom, potpornom psihološkom terapijom i sl. Važno je upozoriti da kod kroničnih tegoba i dugog uzimanja analgetika treba paziti na njihove moguće nuspojave. Za nesteroidne antireumatike to je da mogu uzrokovati oštećenja želučane sluznice i krvarenja, supresiju koštane srži, oštećenja bubrega, neki i ozbiljnije srčane tegobe (pogoršanje tlaka i veću učestalost srčanog infarkta), za opioidne da mogu dovesti do ovisnosti, pa su sve to razlozi kako ih nije dobro uzimati bez liječničkog nadzora.

• Sljedeće